Naravno da ima većih, a možda i ljepših gradova nego što je to Beč (ili „Viena“, kako su ga zvali naši preci), ali, meni je ova čaršija potaman,ima neki svoj šarm i šmek koji te ne mogu ostaviti ravnodušnim,  pogotovo oko novogodišnjih praznika i blagdana, a kako je Nova godina moj omiljeni razlog za lijep provod, nije moglo proći bez novogodišnjeg koncerta. Rekoše da je TV prijenos ovog  koncerta bečke Filharmonije gledalo, u 72 zemlje, milijardu i 150 miliona ljudi, pa da su slagali, da je upola toliko, opet je puno.

Može sad neko reći da u toj cijeloj predstavi ima previše pozlaćene raskoši koja graniči sa kičem, možda je to za današnji muzički ukus (pogotovo za mlađi svijet) pomalo konzervativno, staromodno, ali, usudio bih se kazati, kao protušamar,da je to cinična primjedba nekog skorojevića nesigurnog u susretu sa tradicijom i rafiniranim ukusom.

A posebno me obradovalo kad sam u počasnoj loži ugledao Stipu Mesića, zna austrijski Predsjednik koga će pozvati da sjedi pored njega, on najbolje zna ko je gospodin.

Bilo je lijepo, samo je snijeg falio da sve bude „apsolutno romantično“, pa mi je, bezbeli, te večeri na um pao Innsbruck u kome sam živio preko čitavu deceniju. Tamo kad pada, onda znaš da je zapadalo, ako te za Novu godinu nije zatrpalo ispred kuće, jest iznad kuće, visoka bijela snježna brda doslovno ti vise iznad glave, Tirolci su na to navikli pa se uvijek pripreme da od nepogode naprave zadovoljstvo.

I ja sam se morao pripremati za zimu (sastavni dio predmeta „integracija“), a prvo što sam odmah s jeseni uradio, bilo je da stavim zimske gume na auto.. Eh, to je išlo bez problema, o tome se brinuo moj dobar jaran Ilija, vulkanizer.

Kad je jedanput, a bio je dobro hladan tirolski dan, mijenjao gume, ja mu kažem:

-„Bolje bi ti bilo da si vulkanolog, pa da sad griješ ruke na vreloj lavi nekog vulkana, nego što si vulkanizer pa ti prsti stradavaju od hladnoće“.

Ilija je veseljak pa su takve primjedbe bile obostrane i uobičajene za nas dvojicu, a dešavale su se najčešće uz poneku flašu piva, koje su znale izgubiti tečnost dok se mi zezamo.

Na početku našeg prijateljstva saznao sam da je Ilija iz zadarske zaleđine, dalo se to osjetiti po njegovom dalmatinskom govoru, bio je zaljubljenik u more kao i ja, pa eto ti hiljadu razloga za priču.

Prve godine našeg poznanstva, kada je bio katolički Božić, odem ja do Ilije i, kao što red i kućni odgoj nalažu, čestitam mu blagdan i zaželim sve najbolje.

-„Hvala ti prijatelju,  -  odgovori on,  -  ali moj Božić je iza Nove godine“.

-„Kako, iza Nove godine, pa tad Srbi slave, nisam imao pojma da si Srbin“  - zbunim se ja.

-„Nisam ja Srbin prijatelju, ja sam Hrvat, ali Hrvat pravoslavne vjere“  -  reče mi Ilija uz osmjeh kako bi me izvadio iz zabune.

Meni je bilo svejedno šta je Ilija, je li Hrvat, Srbin, Japanac, je li katolik, pravoslavac, budista, bio mi je prijatelj, ali to što mi je rekao šta je, baš u vrijeme dok je rat u Bosni bio u punom jeku, pokazalo mi je da razmišljamo na istoj talasoj dužini. Jer, već sam bio napadan da sam bosanski  unitarista kada sam govorio misao da u Bosni žive bosanski katolici, bosanski pravoslavci, bosanski muslimani (zbog toga bosanskim Franjevcima  -  moj naklon), pa što Ilija, kad već misli  i kad se osjeća Hrvatom ne bi rekao da je Hrvat  pravoslavac.

Već sam skoro i zaboravio na taj detalj mog prijateljstva kad pročitam nedavno da se u Hrvatskoj povela inicijativa kako bi se na neki način institucionizirali ljudi koji su kao Ilija (a takvih samo u Zadru ima oko tri hiljade), koji bi se tako javno i legalno mogli izjašnjavati.

-„Mi nećemo da nas zovu Srbima, mi smo Hrvati iako smo pravoslavne vjere, a sve ćemo uraditi i da se naša pravoslavna Crkva odvoji od Beograda, kad su mogli Crnogorci, možemo i  mi“  - reče jedan od inicijatora akcije.

Eh, sad, lahko je Crnogorcima, njima je Bog podario jednu od najljepših morskih obala na svijetu, i pride, za svaki slučaj, gola, neobradiva brda, pa ne moraju ništa da rade samo da ubiru pare od turizma (i šverca cigareta) i da se zajebavaju.

Bio sam prije rata često na crnogorskoj obali, poslije nisam, taman pomislim kako mi je tamo znalo biti lijepo, a onda mi pred očima crnogorsko granatiranje Dubrovnika. Kud ćeš mi baš na Dubrovnik, znaš li ti šta je Dubrovnik, to ti je svetinja, hrđo jedna.

A kad pogledaš bolje, nije ni čudo što su ga baš oni bombardirali. San ogromne većine Crnogoraca, još iz mladosti je, da bude jal general, jal pjesnik. Onda si, čoče, Crnogorac.

Mora im se priznati da su u NOB-i dali nekoliko velikih generala, ali ovi sad se obrukaše. Svejedno, želja je želja.

A ono  -  pjesnik? Kako ne, ako si pjesnik, onda ste ti i Njegoš -  mrtva trka, niko da bude bolji, ni za junačka prsa.

Samo, sad nešto ne vidim ni dobra generala, ni dobra pjesnika, ali ono što Crnogorce izdvaja od okoline, ono za šta im ja skidam kapu, to su crnogorski slikari. Njihov i  prosječan slikar je dobar slikar, pa te to, pored lijepe obale, može navesti da se predomisliš oko odlaska u Crnu Goru.

Nedavno je u Crnoj Gori bila izložba slikara, koji nije dobar, nego je genijalac, davno je otišao iz Crne Gore i bez oružja pokorio Francusku, čini mi se, slikarskim kistom nije postao general, nego feldmaršal, da mu se svi francuski ljubitelji i poznavaoci slikarstva  -  klanjaju.

Dado Đurić. Kad gledam njegove slike -  ja šutim, a u meni kuha grč koji samo prava umjetnost može da izazove.

Ovaj puta, pored Dadovih slika izložene su i njegove skulpture, iz onog finog ciklusa sa lutkama, o kojima je još veliki Danilo Kiš, oduševljen Đurićevom umjetnošću, rekao:

-„Ta svi smo lutke na uzicama ovoga sveta i njegovih gospodara, svi  završavamo negde na smetljištu“.

A onda se, nakon otvaranja izložbe, pred kamerom dežurnog reportera pojavi jedan relativno mlad posjetilac koji, mrtav hladan, samouvjereno izjavi  da je izložba dobra (ma šta mi reče?), ali da mu lutke izgledaju suviše morbidno (ili tako nekako), trebalo je to drugačije riješiti.

Čuuuuj,on bi to drugačije! Koji se to pametnjaković usudio  držati lekciju slikarskom velemajstoru?

Kad, ispostavi se da je nadobudni slikarski sveznalica nekakav predstavnik BiH u Crnoj Gori, ako nije čak i ambasador.Ime sam, da oprostite, zaboravio.

Ime mi, pa ni funkcija, nisu važni, važna mi je otužna društvena pojava u kojoj te novokomponirana, poluobrazovana društvena elita bruka po bijelom svijetu. Jer, nisu svi  Crnogorci konavljanske ubice i pljačkaši, ipak, ima tu dosta pametnog, obrazovanog i kulturnog svjeta koji će se zgroziti kad neko bahatom samouvjerenošću drži predavanje umjetniku koga cijeni i pariški Louvre.

A da ti se raspoloženje ne pokvari pobrinuo se apostol moje religije, književnik Mirko Kovač. I Majstor je u to vrijeme došao u Crnu Goru da primi njihovo najveće književno priznanje  -  nagradu „Njegoš“.

I on je, kao i ja, ljut na Crnogorce zbog barbarizma nad Dubrovnikom, ali došao je zbog onog zdravog dijela Crne Gore.

Kad se zahvaljivao na visokom priznanju, meni je obaška „palo u uho“  kad je spomenuo kako je Njegoš jedanput izjavio:

-„Uželio sam se Viene.“

Eto, vidiš,i Petar Petrović  je, kao i Vuk Karadžić, hodao ovim istim bečkim ulicama, kažem ja, ima ova čaršija svoj poseban šmek.

Iz tog govora Mirka Kovača zapisao sam jednu rečenicu:

-„... poezija ne može govoriti „iz glave cijelog naroda“, nego bi narod morao govoriti iz glave pjesnika“.

Komentar ove rečenice? No comment, neka svako sebi razabere, a posebno Crnogorci, s tim da se brzina u ramišljanju ne preporučuje.

A ja ću zato ispuniti Njegoševu želju pa prošetati Bečom umjesto njega, iako mislim da se nekako vrijeme može uriktati, i preokrenuti neka događanja, bilo bi pravednije da neki žiri razmatra Njegoševa djela na konkursu za književnu nagradu „Miko Kovač“. Jer, iako piše na hrvatskom jeziku čini mi se da i Mirko ima nekih tragova crnogorske krvi. A i bolji je.