Nisam bogzna neki majstor za Latinski, ali mi je taj jezik veoma drag, preko njega covjek moze da skonta kako smo svi mi tek prolazni trkaci kroz avanturu sto se zivot zove, da nista ne pocinje sa nama, da se sve to vec desavalo, i zivot i smrt, i ljubav i zlocin, i rat i ocaj, i plemenitost i ljudska bijeda. Vec odavno, vec odavno.

Pa kad dodjes u situaciju da te zdrma prognanicki grc, onda ti kao utjeha moze doci ono sta su govorili mudri Latini, nista ti se ne moze desiti kroz sta oni nisu vec davno nekada prosli. Kao da su mislili bas na moj belaj kad napisase:'Vagabundum nuncupamus eum, qui nullibi domicilium contraxit habitationis' (Skitnicom nazivamo onoga tko nigdje nema stalnog prebivalista). Bas tako. A sta sam drugo nego skitnica i vagabund svo ovo vrijeme bez stalnog prebivalista ili adrese. Na mojoj adresi, u mom krevetu, u mojoj fotelji, u mojoj kuhinji, desetak godina zivio je neko koga i ne znam, cuo sam da imaju svoju kucu, zemlju, stoku, ali negdje na brdu, a oni bi u grad. Pa u moje.

Onda se ja opet vratim Latinima, a oni kazu:'A piratis et latronibus capta dominium non mutant' sto znaci da stvari koje otmu gusari i razbojnici ne mijenjaju vlasnika, sto opet, po meni, znaci da nema otimacine i 'ratnog plena', nego ako neko nekome nesto na silu otme, uzme ili mu se uvali u stan, mora to sve fino vratiti onome cije je to. I da vidis, pogodise, znaju mangupi Latini o zivotu puno vise od mene, i konacno....

Konacno,vracen mi je stan. Stan je na istom mjestu, u istoj zgradi, na istom ulazu, samo je adresa druga - Dzenerala Draze.

Za gospodina Mihajlovica su nas od pionirskih dana ucili da je to bio neprijatelj, a eto sada se ispostavlja da je to heroj koji ima svoje ulice i svoje spomenike. Circulum vitae, od Caligule, a i prije.

Sjetilo me sve to na jednog poznanika Simu, kao mlad otisao je u partizane, penziju je zaradio kao oficir JNA, pa da bi prekratio penzionerske dane, motao se oko Komiteta i SSRN-a gdje je bio u nekim 'tijelima' i komisijama koje su sirile bratstvo i jedinstvo u stilu 'Titovim stazama revolucije'. Kada sam u maju l992. godine saznao da je Moj Rodni Grad oslobodjen, bio sam poslije toga cetiri mjeseca u njemu prije nego sto sam morao otici na 'privremeni zivot' u Austriju. U tom periodu, jednog dana, sreo sam poznanika Simu koji mi nije izgledao bas zabrinjavajuce zabrinutim. Kako se pocesto trudim da neke deprimirajuce situacije bar malo razblazim, pozdravio sam ga sa 'Smrt fasizmu', da ga malo podsjetim na njegovu svijetlu tradiciju. Zastao je kao ukopan i rece:'To je bilo nekada, a samo budale ne mijenjaju svoje stavove i misljenja'. I produzi dalje. Pa da, ko je meni kriv sto sam ja budala, Simo najmanje.

Kada sam ganjao neke administrativne obaveze oko vracanja stana, opet sam sreo Simu. Covjek se stvarno obradovao kad me vidio, skoro da me zagrli i poljubi.
'Jesi li se vratio konacno? - upita me ne cekajuci odgovor, pa nastavi - jesi, to je dobro, opet ce biti sve kao sto je bilo i prije'- skoro bez daha odrecitova Simo svoju radost.
'Mnogo toga moj Simo, skoro nista, nece biti kao prije' - odgovorih mu.
'Kako nece, mora biti' - skoro zacudjeno rece moj dobri Simo.
'Bio si ti u pravu, samo budale ne mijenjaju svoje stavove i misljenje' - zavrsio sam nas susret, zurio sam po neke takse i biljege.

I uganjam ja sve to, takse, formulare, potvrde, izjave, kao sto i odgovara svakoj pristojnijoj birokraciji, potom Stambeno, Elektrodistribucija, smece, voda, i na kraju odem u Postu da bih prijavio i telefon. Tu me sluzbenica primila kao najrodjenijeg, odmah, s pika mi se obracala na 'ti', ali ja sam po starom i dekadentnom austro-ugarskom obicaju nju ipak persirao, vjerujuci da me je ona zamijenila sa nekim ko je njoj jako blizak jos od vremena dok su ovce cuvali.
Na kraju je upitah:'Molim Vas, recite mi hoce li ostati moj stari prijeratni broj telefona, ili cu dobiti novi broj?'
'Znas sta, moracu pitati tehnicare, pa bi najbolje bilo da za jedan sat nazoves ovaj moj sluzbeni broj, pa cu ti ja reci' - posavjetova ona mene.
'Eh, sad tu ima jedan mali problem - ja cu zabrinuto - znate, gospodja Ruza, kad je nedavno iseljavala iz MOG stana u koji je uselila 'u toku ratnih dejstava', odnijela je sve MOJE stvari, pa i telefonski aparat.'
'Pa normalno, kad neko odlazi iz stana ponese i sve stvari'- rece sluzbenica valjda da me obavijesti i eventualno utjesi.
'Ne znam ja draga gospodjo je li to bas normalno, znate, kad sam ja odlazio iz svog stana nisam na traktoru nosio sve svoje stvari, nego sam u kesama ponio nesto vesa, par fotografija, dokumente i jednu knjigu' - zavrsio sam nasu pricu.

E, pa nemojte sada pomisliti da je u ovoj prici sve tuzno i ruzno, eto, na primjer, moj poznanik Simo nije morao kupovati novi telefon, pa ni stvari, sve mu je na broju, sve ima. Ipak, cini mi se da mu nesto nedostaje, da mu fali, mozda je to ono 'Titovim stazama revolucije' kada je bio 'glavni'. Ili mozda neki ljudi koji su sada sasvim drugaciji.

Ali, srecom, nije samo meni 'gajba' vracena, i Aco je dobio kljuceve. Kako, koji Aco? Pa Aco - Aleksandar Karadjordjevic. Istina, kod njega nisu kljucevi od stana, 'gajba' je malo veca, citav dvor, i to Beli dvor, beo kao beo sneg, dobro, mozda je na nekom cosku malo garav od NATO-vih 'eksplozivnih sredstava', ali Dvor se jos uvijek jako dobro drzi, cime sam ja jako zadovoljan.Pa iako mu je taj prostor za stanovanje i ostale aktivnosti mnogo veci od mog, ne bih se mijenjao sa njim ni za zivu glavu, jer kad je Aco (oprostite - Aca) dobio nazad u svoje vlasnistvo Beli dvor, na ledja su mu natovarene takve brige, da ja to, jednostavno, ne bih mogao podnijeti. Jer kako kaze njegova cijenjena supruga princeza Katarina:'Biti princeza je jako tesko, to su samo obaveze i obaveze'. Pa da. Doduse, njoj ce biti malo lakse, jer za svog supruga kaze:'Fascinirana sam njegovom cvrstom ljubavlju i brigom za nas narod. On je svima nama dar od Boga. Uvek je iznad politike, narod mu je na prvom mestu'

Eh, sad, pitam se - koji narod?Kad su njegovog djeda Aleksandra poodavo teroristi upucali u Marseillu, njegove zadnje rijeci, kazu, bile su:'Cuvajte mi Jugoslaviju!'. Izgleda da oni iz pratnje to nisu dobro culi, a ni potomcima nisu prenijeli poruku kako treba, tako da je sad pitanje kojom bi to Jugoslavijom Aca mogao da vlada (i da se brine za narod, naravno).

Dobro, da sad ne sitnicarimo, nije vazna velicina teritorija koja bi bila pod krunom Karadjordjevica, meni je vaznije sta je Aca pitao Katarinu pred njihovu svadbu.
'Kad sam se udavala - prica princeza Katarina - on me je pitao da li sam spremna da budem majka njegovoj djeci i majka njegovom narodu'. Apsolutno romanticno, sto rece onaj u filmu. Kao u 'Esmeraldi'.
Pretpostavljam da Princeza nije imala problema sa prvim dijelom pitanja jer je imala neka iskustva, iz prvog braka vec je imala dvoje djece, ali biti majka citavom narodu, da nece biti malo previse. Ja sam roditelj dvoje djece pa mi puna kapa, a biti majka milionima i brinuti se da ti djeca budu zdrava, da se ne prehlade, da ih vodis u obdaniste, upisujes u skolu, kupujes odjecu i obucu a vole i da pojedu,brines da ne pocnu uzimati drogu ili da se ne okrenu kriminalu, sve su to brige koje drmaju i oca i majku. Jadna sad majka Katarina, bas mi je nesto zao, ali sta ces kad se sama prihvatila tako teske i plemenite obaveze.

I jos me nesto brine kad su njih dvoje u pitanju, radi se o tome da ih ama bas niko ne razumije (osim evo, izgleda, mene). Naime, iako Princeza govori grcki, engleski i francuski, a sluzi se i spanskim, nije racunala na onu:'Govori, bre, srpski, da te ceo svet razume'. Kako gospodja ne zna bas taj srpski jezik (a i njenom dragom muzu podobro zapinje taj isti jezik), to je, priznacete, pravi razlog za moju brigu. Danima sam razmisljao kako bi se mogao rijesiti taj problem (vidi, skitnica rjesava probleme jedne Princeze), pogotovo sto Princeza zbog silnih obaveza (briga o narodu i tome sl.) nema jednostavno vremena da stigne jos i srpski da uci.

I nadodjem ja. Kako je gospodja Katarina - Grkinja, maternji jezik joj je grcki, a kako je ona Majka srpskom narodu (tako joj je rekao Muz, a ona njega jako postuje i slusa), sto se sav srpski narod ne bi lijepo potrudio pa poceo da uci maternji jezik, sto u ovom prirodnom slijedu stvari znaci - grcki. I vuk sit (ali ne Vuk Karadzic) i ovce na broju.
Bas bi to bilo fino, mogu samo zamisliti - kad nauce grcki, kako bi Zivadinka iz Jagodinu sa uzbudjenjem citala Homerovu 'Ilijadu' i 'Odiseju', a Radoica iz Petrovac na Mlavu bi sa ponosom recitirao Ovidijeve stihove, a poslije bi na tenane sa komsijama raspravljao o Aristotelovoj knjizi 'Nikomahova etika'. Sta fali kad su i mojim mudrim Latinima uzor bili bas - stari Grci.