Benzin je prešao 130 dolara po barelu, neki majstori predviđaju da ćemo se u neko skoro vrijeme nostalgično prisjećati te cijene jer će barel tada kostati cijelih 200 dolara, a kako velika braća nisu izgubila baš svaki osjećaj za umirenje širokih narodnih masa, primjerno se drže starog rimskog recepta «Panem et  circenses»(«Kruha i igara»). Kruha je, istina, sve manje u svijetu, ali su zato igre obilato rodile. Sad je na redu europsko prvenstvo u nogometu..
Kako sam ja, u dogovoru sa meni najdražim osobama, odlučio da ostatak života provedem u Austriji, bilo bi fino, bar iz pristojnosti, da navijam za ekipu Austrije. Problem je u tome što je austrijska ekipa toliko loša da ne bi ni učestvovala na ovom prvenstvu da se ono ne igra baš u Austriji, a dijelom i u Švicarskoj. Naravno da ekipi Austrije želim uspjeh, pa će ona, možda, zahvaljujući domaćem terenu i domaćoj publici nešto i napraviti, ali želje su jedno, a meni realnost kazuje da je Austrija, što se nogometa tiče, u rangu, recimo Bosne i Hercegovine, što znači, da ne budem grub, na nivou rekreativnih sportskih aktivnosti.
Svejedno, odvojiću par dana boravka na moru da bih u Beču gledao utakmicu Austrija – Hrvatska, na neki način navijaću i za jedne i za druge, pa ko bude bolji.
Bez obzira na plasman, Austrijanci će ipak biti pobjednici ovog prvenstva. Ne vjerujem da će biti sportski pobjednici, ali financijski sigurno hoće. Ukupna zarada se kreće na nivou vrtoglavih nekoliko stotina miliona eura, a do tih para Austrijanci, kakvi su pametni i domišljati, doći će na razne načine.
Jedan banalan primjer. Uđem u jednu bečku samoposlugu tražeći nešto za roštilj, kad vidim europsko nogometno prvenstvo se uvuklo i na moj omiljeni teren roštiljanja, pa u jednom paketu možete kupiti grill-specijalitete koji se forsiraju u Njemačkoj, Poljskoj, Hrvatskoj i Austriji. To je grupa u kojoj igra Austrija na početku prvenstva. Bezbeli, u paketu su one bijele kobasice sto se jedu uz minhensko pivo na Oktobar festu, pa kobasice koje su omiljene u Poljskoj i kobasice koje su dio austrijske tradicije. Sto se tiče Hrvatske, gledajući taj grill komplet politika me je trenutačno zdrmala u glavu.
Prisjetio sam se kako su neki hrvatski «čimbenici» još u ratu na sav glas tvrdili da je Hrvatska dio Europe ( u šta nikada nisam ni sumnjao), da sa Balkanom nema nikakve veze, ma kakvi, Zagreb ne želi miris ćevapčića i luka na svojim ulicama, kao što je to slučaj sa Baš-čaršijom ili, ne daj Bože, sa Skadarlijom. Tako je tim «čimbenicima» miris ćevapčića bio simbol primitivizma i balkanske zaostalosti čega se Hrvatska, naravno, uspjesno riješila. Tako su mislili o sebi i Hrvatskoj kao nezaobilaznom dijelu Europe koja se distancira od balkanskog smrada.
Nažalost, Austrijanci ne razmišljaju baš tako, oni su u onaj grill-set, pored minhenskih, tirolskih i poljskih kobasica, kao znak prepoznavanja Hrvatske stavili ( pogodili ste) – ćevapčiće. Koje ja obožavam.I onaj miris kad prošetam Baš-čaršijom. Šta ću kad sam balkanski primitivac.

Ne znam je li me to drma taj balkanski primitivizam pa mi smetaju podjele, smeta mi svaka tvrdnja u stilu:»Mi smo bolji od vas», smeta mi zatvaranje u svoj tor i svoju avliju. Zbog toga mi relaksirajuće djeluje činjenica da su kardinal Walter Kasper ispred Vatikana i mitropolit Joannis Zizioulas, izaslanik patrijarhata Konstantinopolisa, u Raveni potpisali 46 članaka dokumenta kojim se postavljaju temelji za ujedinjenje Katoličke i Pravoslavne crkve.

Ljudi su skontali da vječno odvajanje na «nas» i «vas» nije bogzna kako pametno, ljudi su isti, a i za katolike i za pravoslavce Bog je jedan, jedan je Isus, pa zvao se on Hrist ili Krist.
Podjele ne nastaju iz ljubavi, pa čak ni iz ideologije, podjele nastaju kod raspodjele «blaga».
Zašto se 1.054. godine formirala Pravoslavna crkva? I pored svih visokoznanstvenih i visokonaučnih, filozofskih i teoloskih teorija, siguran sam da je odgovor vrlo jednostavan; - momci koji su bili vjerske vođe sa područja Konstantinopolisa (pa poslije Carigrada ili Istambula), da ne kažem sa podrucja Bizantije, shvatili su da je prilično glupo slati višak zlata i drugog bogatstva Papi u Vatikan, a tako bi bilo ljepše da to ostane kod njih. Ali, kako je Papa imao koncesiju i sva autorska prava kod dragog Boga u svemu što se tiče naziva Katoličke crkve, momci iz Konstantinopolisa su, da se zakon ne krši, problem riješili na najbezbolniji način – ostaje isti Bog, isti Isus, samo se neki datumi pomjeraju, recimo Božić i Uskrs, ne krsti se sa lijeve na desnu stranu prsa, nego sa desne na lijevu, i još par sitnica, sve je kako treba, samo zlato više ne ide u Rim.

Tako je bilo kod kršćana ili hrišćana, pa bi neko mogao pomisliti da je kod muslimana bolje. Ma kakvi. I kod njih je Allah jedan, Muhamed a.s. jedan, sve je skoro pa isto, samo su muslimani različiti.
U Bejrutu se za vratove drže šiiti (kojima pripada Hezbollah) i suniti Saada Hariria. Hajde što se drže za vratove, ali ginu djeca i krv teče potocima.
U Iraku nista bolje, tamo suniti i šiiti, umjesto da se skupa bore protiv Amerikanaca, ubijaju jedni druge. A Allah je jedan i za jedne i za druge, razlike u vjeri mogu se mjeriti nijansama, ali kad se radi o tome ko će zavladati (što znači kome će višak zlata), eh, onda se žrtvuju i djeca i žene i starci, krv teče li teče, bombaši-samoubice navodno u ime Allaha ubijaju sve redom.
Koliko se razumijem u religije, Allah im to neće oprostiti.

Opet se pitam – zašto podjele na «nas» i «vas»? Gledam nedavno u bečkoj podzemnoj željeznici bračni par sa djetetom, crnci iz Afrike, pretpostavljam azilanti, mladi, muž i žena se drže za ruke, a dijete sa crnom čičkavom kosom i krupnim očima – prelijepo. Znam da azilante drma neizvjesnost i strah, ali iz ovih troje mojih slučajnih saputnika podzemne željeznice zračila je nježnost bez imalo patetike. Osjećao sam da pripadamo jedni drugima. Kako da se dijelim od njih?