U intervjuu za sarajevske "Dane" Kemal Monteno kaze:"Danas najvise psuju Boga i Tita. Znate zasto? Zato sto je i Tito - Bog!"

Tako kaze Kemo, romantik, koji najcesce razmislja srcem, ali zna on dobro razmisljati i glavom, pa u ovom slucaju Josip Broz i ne mora biti bukvalno bozanstvo, vise se Kemo prisjeca vremena u kome mu je bilo lijepo.

Tito ce, i pored svih budalastina koje su se desavale za njegova vakta , ipak ostati upamcen po tome sto se borio protiv - fasizma. Oni koji su u tom ratu pucali na njega i njegove partizane, bili su Nijemci, cetnici i ustase. A rat, k'o rat, obavezno donosi i zlocine, rijetko koja strana, u bilo kom ratu, ostane cista obraza "glede" zlocina. A to, kako ce koja strana poslije svega sto se desi,reagirati na zlocine koji su ucinjeni sa njene strane, bezuvjetno odredjuje stupanj cistote vlastitog obraza.

Najcesce se svi vade na to da su se oni samo branili, pa k'o biva, tad je sve dozvoljeno, jer kome to moze pasti na pamet da su oni zlocinci. A ako se nadje neko ko pripada toj strani (ili narodu), pa kaze:"Ljudi, stanite, eto, neka smo se i branili, ali znali smo napraviti i zlocin", eh, onda mu ne gine da bude proglasen izdajnikom, neprijateljem ili, ne daj boze, - pederom.

Postoji, hvala bogu, ono sto se zove "vremenska distanca", pa sve lijepo legne na svoje mjesto, fino se dokaze sta je ko radio, ali to je ipak - naknadna pamet. I hrabrost.

Kao sto Kemo rece za Josipa da je Bog, tako i ja sve pomisljam da bih ja to isto mogao reci za Stipu Mesica. Zasto?

Nedavno, na komemoraciji zrtvama ustaskog logora smrti u Jasenovcu, ispod poznatog spomenika, betonskog cvijeta ciji je autor prof. Bogdan Bogdanovic, Stipe Mesic, kao predsjednik drzave koja se zove Hrvatska, rekao je:

"Mjesto na kojem se nalazimo bilo je jedno od najvecih stratista u vrijeme drzave koja je mozda bila zamisljena kao hrvatska, ali koja - takva kakva je bila - doista nije bila hrvatska...

...Danas i ovdje, upravo ovdje u Jasenovcu, kao predsjednik Republike Hrvatske zelim izraziti svoje duboko zaljenje zbog nevinih zrtava koje su pale od ruke onih koji su zloupotrijebili ideju hrvatske drzave kao pokrice za ubojstva, pljacke i progone - bilo kada i u bilo kojem kontekstu".

E, to je to. Kada to kaze Hrvat, uz to jos i predsjednik te drzave, onda ja, kada prolazim kroz tu drzavu, ili ljetujem u njoj, osjecam mir, osjecam prijateljstvo prema tim ljudima i tom narodu, jer su imali hrabrosti da se susretnu sa svojom savjescu.

U svakom narodu, pa i medju Hrvatima, ima baraba, ali onaj jezicak na vagi koji pretegne da ja osjecam pozitivne vibracije prema nekome je to da li u nekom narodu ima ljudi kao sto je Stipe Mesic. Koji ima petlje da kaze istinu, ne nekada kasnije kada stvar "legne", nego onda kada je najpotrebnije, u pravo vrijeme.

Dobro, neko ce sad reci da Stipe govori o necemu sto je bilo davno, da govori sa vremenske distance i da to sada nije neka posebna hrabrost. Tako se moze reci ako se ne zna i ono sta je Stipe i do sada javno i otvoreno govorio, i to u pravo vrijeme o najaktuelnijim dogadjajima. Nije se slucajno razisao sa Tudjmanom, koji bi, da je ziv, sada sa Milosevicem u Hagu zajedno doruckovao, a imali bi i priliku nastaviti sa crtanjem karata i mastanjem o podjeli teritorija.

Mesicev kvalitet je u snazi da se spozna istina, njegov nacin razmisljanja je sansa da hrvatski narod krene dalje neopterecen bremenom mitomanskih zabluda, da bude postovan od drugih naroda kao sto je i zasluzio.

Moram reci i to da mi je bilo bas drago sto je na tom hrvatskom susretu sa svojom savjescu bio i Sulejman Tihic, clan Predsjednistva BiH. Ali, (uvijek ono "ali") bilo bi mi jos puno draze kad bih bio u prilici da vidim Stipu Mesica kao Tihicevog gosta na komemoraciji u Grabovici gdje su Bosnjaci napravili zlocin nad hrvatskim civilima. Jeste, ali treba imati petlju da se susretnes sa svojom savjescu, ovako mi ostaje bar utjeha da bi ovaj njihov susret mogao biti bar uvertira neke dalje "suradnje".

Kad je Tihic bio na toj komemoraciji, predpostavljam da su, ako nista a ono iz pristojnosti, pozvana i druga dva clana naseg Predsjednistva, ali njih se nije moglo vidjeti.

Dragan Covic je imao preca posla, bio je u Bleiburgu. Bleiburg? Ne cudi me sto mnogi, pogotovo mladji, ne znaju znacenje tog grada, bila je to tabu tema poslije rata iz koga su partizani izasli kao pobjednici. Naime, kad se igrala zavrsnica tog rata, ustase su znale sta su sve uradili partizanima i sta ih ceka ako padnu ovima u ruke, pa su krenuli prema Austriji da se predaju saveznicima (ne svojim), Britancima, jer racunali su - Britanci su, za razliku od partizana, civilizirani, pa ce im bar glave sacuvati.

I predaju se oni Britancima. Greska. Mora da su u krivo vrijeme, kad su Britanci u Blizini Bleiburga pili svoj obavezni caj u pet poslije podne, pa su ustasama komandovali - "na lijevo krug" - i pravo u ruke partizanima.

A onda partizani, bezbeli, pobiju desetine i desetine hiljada onih koji su bili pod Pavelicevom zastavom.

Mogu ja, kao i Kemo, osjecati zaljenje za onim finim vremenom iz Josipovog doba kad nam je bilo lijepo, ali to nista ne znaci u odnosu na to da se ljudski kaze da su partizani ipak napravili stravican zlocin. Sigurno je medju tim ustasama bilo ubica i baraba, ali je, siguran sam, bilo i puno neduznih ljudi.

E, sad, bez obzira, i kad se ima na umu da je to zlocin, i da to ne treba zaboraviti, niti presutjeti, clan Predsjednistva moje drzave, koji zastupa interese hrvatskog dijela naroda u toj mojoj drzavi, umjesto sa kolegom Tihicem u Jasenovac, odlazi u Bleiburg koji je okicen ustaskim znamenjem i gdje se pjevaju ustaske pjesme. Ko je sad ovdje zbunjen, a ko lud?

Sto se tice treceg clana Predsjednistva, ni njega nije bilo u Jasenovcu koji je simbol borbe protiv fasizma.A tog treceg clana znam. Licno. Zemljaci smo. U novinama pise da je Dobojlija, a nije. Boro Paravac je rodjen i odrastao u selu desetak kilometara od Doboja, da li je iz Kostajnice, Kozuha ili nekog treceg sela iz tog dijela i ne znam, ali je istina da je u skolu dolazio u Doboj. Tako sam ga i upoznao, nismo bili bas neki prijatelji, ali znali smo se. Bio je tih, nenametljiv, imao si osjecaj da ni mrava ne bi mogao strefiti da ga zgazi, a vidi ti Bore kako dogura daleko i visoko. Biti predsjednik Drzave nije mala sala, ima tu obaveza i obaveza (prema drugima, a boga mi i prema sebi), susreta sa raznim ljudima, razgovora i odluka, preko glave.

Ipak mislim da je najtezi onaj razgovor sa samim sobom, susret sa svojom savjescu. Stipe Mesic je taj razgovor sa svojom savjescu obavio gospodski, sampionski, a ne znam kako stoje stvari sa Borom.

Hajde sto meni, kao nekakvom poznaniku, nije pomogao kad je bio vlast u mom gradu na pocetku rata (a ja bez ikakve vlasti i ovlasti), jer da mi je pomogao ne bi mogao biti to sto je bio u ratu pa i sada, ja nisam ni bitan, ali Boro jos uvijek ima sansu. Veliku sansu, da uhvati zalet i skoci visoko, cak do necega sto se zove moral i etika. Ljudskost da ne kazem. A ne treba mu mnogo, samo da stisne petlju, onu ljudsku, hrabru, postenu, pa da na godisnjicu tragedije u Srebrenici ode tamo i pred narodom kaze:"Ovaj zlocin su napravili bosanski Srbi i ja izrazavam duboko zaljenje zbog nevinih zrtava". Kao sto je Stipe Mesic imao hrabrosti i petlje, cime je sacuvao obraz svome narodu.Onda bih i ja s radoscu mogao reci da je Boro Dobojlija.

Znam samo, kad se nasi predsjednici, sva trojica, nadju skupa pred narodom u Grabovici, Uzdolu, na Kazanima, u Ahmicima, lasvanskoj dolini, Srebrenici, logorima Mahnjace, Omarske i Keraterma, kad se svaki ponaosob suoce svijetla obraza sa svojom savjescu, onda cemo biti ljudi. Ovako, sta smo?