Još davno je rečeno da jedan novinar može biti opasniji od čitavog puka vojske. A čemu služi vojska? Uglavnom da nekoga brani, ali vrlo često i da napada druge, kako bi oni što sjede u nekim kabinetima proširili svoju vlast, a vlast donosi i bogatstva.. Kad napadaš druge moraš ubijediti neki svoj narod (koji obično treba i da gine), a obavezno i tu vojsku, da se sve to čini u korist tog naroda i te vojske (a i ti, kao, žrtvuješ sve svoje sposobnosti u njihovu korist, nikako u svoju). A onda se pojavi neki novinar koji kaže i napiše da je to – ubleha. I razvali ti koncepciju. Zato su takvi novinari kost u grlu svakoj vlasti.
Takvih novinara je bilo i tijekom raspada bivše nam zajedničke države, u ratu, a i poslije rata.
U Hrvatskoj, ekipa «Ferala» je bila smrtni neprijatelj Tudjmanova režima, u Srbiji je Petar Luković hrabro pisao o idiotluku koncepta velike Srbije i Slobinih ambicija.

Srećom, i BiH je imala, i ima, momke čiji sam ja navijač. Da uzmem, kako je to običaj, samo nacionalni ključ, i samo trojicu (a ima ih još); Ivan Lovrenović sa intelektualnom superiornošću razotkriva zakulisne ambicije hrvatskog nacionalizma i želju tog nacionalizma za podjelom Bosne, a Gojko Berić, građanski prefinjeno se obračunava sa velikosrpskim konceptom i onim šta čine neke budale «u ime srpskog naroda». Senad Avdić, opet, smeta i «svojima» i «onima anam», počesto zna da bude jako žestok u svojim komentarima, ali je valjda još davno shvatio da se ti sa barabama ne možeš boriti u svilenim rukavicama.

Lovrenović je nedavno  u svom tekstu napravio jedno naizgled paradoksalno poređenje, uporedio je dvojicu ljudi ama baš u svemu različitih, profesora Ekmečića i Adila Zulfikarpašića. Dok je Ekmečić jedan od glavnih ideoloških kreatora velikosrpskog nacionalizma, u stilu da je «srpsko sve što se zove srpskim imenom, a što takvim nije treba ga (naknadno) imenovati i učiniti takvim»(po kome ne samo zemlje, nego i sve ostalo poprima nacionalni prefiks,primjer «srpsko Sarajevo», «srpski Brod», ili ratni tekst D. Maslića «Srpska keruša»), dotle je Adil beg čitav svoj život (i puno para) posvetio očuvanju Bosne i bošnjačke tradicije.Povod Lovrenovićevu komentaru  bilo je Zulfikarpašićevo izlaganje iz koga se da zaključiti da je Bosna bošnjačka, još od doba bogumila i kraljice Katarine (koju, kako reče Adil beg, neki svojataju.) Iz tog Lovrenovićeva teksta fino se da zaključiti, da kao što Ekmečić nema tapiju na Bosnu, nema je ni Zulfikarpašić. S čim se ja apsolutno slažem.

Bosna je samo svoja. U njoj su živjeli razni narodi, žive i živjeće. Niko nema  na Bosnu tapiju jedan kroz jedan, a samo od tih naroda zavisi hoće li živjeti jedni pored drugih, ili jedni uz druge, kao ljudi, ili će se klati.

Gojka Berića izuzetno cijenim. Dobar novinar, obrazovan, gradskih manira, Srbin čija se domovina zove Bosna, rat je proveo u Sarajevu i uvijek se obradujem kad sam u prilici da pročitam njegov tekst. Jedan njegov nedavni tekst me zbunio. Riječ je o njegovom odnosu prema ljudima iz Bosne koji su rat proveli izvan te Bosne.
Taj odnos sam osjetio i sam još od završetka rata kad bih dolazio u Bosnu. Jedan moj, sad već bivši, prijatelj mi je, pri našem prvom susretu onako lagano, usput, nabacio:»Pa da, lijepi i pametni su otišli vani, a mi smo branili Bosnu».
Tu njegovu dozu ironije i cinizma sam pokušao sebi objasniti stravičnim traumama onih koje su rokali granatama i koji su bukvalno gladovali, ali sam na još dosta primjera osjetio da je uspostavljen zid izmedju onih koji su ostali i onih koji su otišli.

Uzaludan bi sada bio moj trud da, kao, nešto pravdam one koji su bili vani dok je grmilo. Istina, neki su pobjegli jer ne mogu svi ni biti heroji, ali većina nije ni imala tu lijepu šansu izbora – otići ili ostati, bili su jednostavno protjerani od silnika. A i od onih koji su ostali, uz dužno poštovanje prema onima koji su svjesno išli u borbu (i imali šansu da idu u tu borbu) upoznao sam dosta onih koji su rekli da nisu imali šansu da odu, a otišli bi.Nije mi nikakva utjeha ni to što ovdje u Innsbrucku sada živi jedan ratnik Armije BiH koji otvoreno kaže da više nikada ne bi uzeo pušku. Tako je kako je, a ona nevidljiva nit, čitav zid, stoji izmedju onih koji su ostali i onih koji su otišli.

I tako ja čitam tekst Gojka Berića u kome on govori o nekim ljudima koji su bili vani. Kakvi su to ljudi? Iz teksta možeš zaključiti da su to sve kukavice (Gojko je suviše veliki gospodin da bi rekao «šupci») koje su pobjegle, koje su se tamo obogatile pa mu sada pokazuju fotografije sa cvijećem u svojim vrtovima, a Gojku je iz poniženja da mu ti, koji su bili vani, i kafu plate, jer on je i prije rata, a i sada, mogao da i sebi i njima plati kafu. Tužno.Ali ono što me je skroz na skroz rastužilo je to da  Gojko ne dozvoljava ni Aleksandru Hemonu  njegov (Hemonov) doživljaj  Sarajeva. Hemon se u početku rata  zatekao u Americi i tamo ostao, u medjuvremenu je postao svjetski poznat pisac, ali ne može bez svog Sarajeva i Bosne pa često doleti iz Amerike. Onda u jednoj prilici napravi (po Gojku) grešku i napiše tekst o onome što je za njega lijepo i što ga veže za Sarajevo. Ali Gojko ne da. Nije Sarajevo ono što Hemon misli, Sarajevo je ono što Gojko misli.
Da li to sada Hemon ima pravo samo da piše o Americi i napada budalašinu  Busha?
«Mi smo dva svijeta» - konstatuje Berić. On je biva baška a oni koji su bili vani, oni su obaška.
Je li to, na kraju, Gojko Berić (i oni koji su proveli rat u Sarajevu) ima ekskluzivno pravo na tapiju Sarajeva i Bosne? Tapiju jedan kroz jedan. Meni ta tapija ne treba, ali pitam se ko to ima pravo na tu tapiju? Fino je to Lovrenović objasnio, jer dobro zna da niko nema.

Kada sam u zimu 2.000. godine  boravio u Sarajevu kod majke i sestre, dobio sam poziv za jedan prijem. U sali jednog sarajevskog hotela okupilo se poveće društvo, pozivnice su dijeljene po nekakvim  «ključevima», bilo je tu nekoliko mojih poznanika iz starih dana, ali daleko više je bilo onih koje sam znao samo preko novinskih fotografija ili gledanja televizije. Neke sam te večeri i upoznao, jedan od njih je bio i Goran Magaš, gospodin finih, ugladjenih manira, iz podsjetnice (je li se ono kaže «podsjetnica» ili «posjetnica»?) koju mi je odmah dao pročitao sam  da je dotični gospodin «Savjetnik Predsjednika Federacije». Uh, jebo te, skoro pa da se prepaneš. Iz našeg razgovora saznao sam ponešto o njemu, pa nisam mogao odoliti  a da mu ne kažem:»Da sam ja Splićanin koji je jako vezan za Zagreb, ne bih baš imao hrabrosti da dodjem u Bosnu biti savjetnikom Predsjednika Federacije».
«A zašto ?» - iznenadio se gospodin.
«Zato što smatram da u Bosni već ima dovoljno pametnih Hrvata koji su tu i rodjeni, i koji će najbolje zastupati interese hrvatskog naroda u svojoj državi koja se zove Bosna i Hercegovina».
«Ali, ja sam obišao sva sela i gradove ovdje i jako dobro poznajem situaciju, te stoga točno znam što mi je činiti» - dobio sam objašnjenje.
Kako postoji mnogo razloga što osjećam naklonost prema hrvatskom narodu, nisam mogao a da ne priupitam novog poznanika:»Nikada mi, dragi gospodine, neće biti jasno da su Hrvati morali zaratiti sa Bošnjacima. Zar se to nije moglo izbjeći, zar je trebala ta krv, zar se nije moglo u miru živjeti?»
«Da li se moglo, ili ne, izbjeći taj sukob, veliko je pitanje, ali se osnovno moralo riješiti – da se zna šta je čije, šta je moje, šta je tvoje, pa ćemo poslije lijepo suradjivati i živjeti jedni pored drugih» - posavjetova mene plaćeni savjetnik.

Eto, opet ona kobna tapija. Nisam ja protiv toga da se zna šta je čije, ovdje u Austriji sam naučio da je privatna svojina svetinja, na primjer, ako kupiš ili zakupiš prostor za parkiranje svog auta, nema šanse da ti se ko uvali na njega, čak i ako si negdje na putu ono što je tvoje, tvoje je. Ali nekim mangupima nije dovoljan samo njihov prostor, oni zarate, pa po onom hercegovačkom «šta je ko jamio, jamio je», tvrde da je njihovo i ono što su «jamili».

A želja za tapijom, bez obzira na pravo na nju, nije samo naša osobina. Palestina, na primjer. Oko toga ima jedan citat:
«Situacija  na Bliskom istoku i dalje je krajnje zabrinjavajuća. Osnovni uzrok tome je, po našem uvjerenju, uporno odbijanje Izraela da se povuče sa svih okupiranih teritorija, i onemogućavanje palestinskom narodu da ostvari svoja suverena prava. Ako bi se ti osnovni problemi riješili, stvorili bi se i realni preduslovi za koegzistenciju i mirnu konstruktivnu saradnju svih zemalja i naroda tog regiona, bez izuzetka».

Taj aktuelni citat nisam pročitao ovih dana, to je izvod iz intervjua koji je napravio Andre Fonten, urednik francuskog lista «Le Mond», na Brdu kod Kranja, sa Josipom Brozom Titom 20. juna 1975. godine. Tako Tito tada o tome, a od tada ni da mrdne.Situacija, ne Tito. A djeca i dalje ginu dok traje borba za tapiju.

U jednom društvu ovdje povela se priča o borbi Palestinaca i Izraela, pa jedan Krajišnik reče:»Šta više hoće taj Izrael, došli su 1948. godine na tudju teritoriju s nekim papirićem da je to njihovo i sad ubijaju ljude koji su tu oduvijek».
Ne znam šta bih rekao, žao mi djece, i palestinske i jevrejske, a to, čija je to zemlja, ne možeš tako lako prelomiti preko koljena, bez obzira za koga navijaš. Možda je najlakše reći, po onoj pjesmici, «ne razumijem te odnose i zašto se ne podnose», pa valja, bar, zaviriti u «bazu podataka», gdje te i tu dosta toga upućuje da je to vječni problem sukoba naroda i religija.

Nakon politeizma (višebožja), jevrejska religija je medju prvima počela propovijedati vjeru u jednog boga. 1.700 godina prije naše ere (i slovima: hiljadu i sedam stotina godina prije Isusa Krista i dvijehiljade i trista godina prije Muhameda a.s.) Jevreji su pod vodstvom svojih patrijarha (plemenskih otaca)  iz Mezopotamije prešli u zemlju Kanaan (tako se nekada zvalo šire područje domovine Jasera Arafata). Zatim su prešli u Egipat i nastanili se tamo. Kako su u Egiptu imali status došljaka, da ne kažem izbjeglica, bili su naravno podjarmljivani od onih koji su bili već tu. Zbog toga se 1.225. godine p.n.e. desio poznati «Izlazak iz Egipta», koji ih je preko Sinajske pustinje vratio nazad u zemlju  Kanaan.
Saulov nasljednik, ujedinitelj izraelskih plemena, kralj David, oko 1.000. godine p.n.e. odabire Jerusalim za svoju prijestonicu gdje je Solomon izgradio čuveni Hram.
Godine 930. p.n.e. nastao je rascjep «deset plemena» pa se Davidova i Solomonova kraljevina tada podijelila na Izrael i Judeju.
Izrael su porušili Asirci 722. godine p.n.e., a Judeja je izdržala sve do 586. godine p.n.e., kada su Vavilonci zapalili jerusalemski Hram i veliki dio jevrejskog stanovništva odveli u progon, pravac – Vavilon. Ali i Vaviloncima je neko stao u kraj, perzijski car Kir, 538. godine p.n.e pokorava Vavilon i dozvoljava Judejcima da se vrate u svoju zemlju Judeju  i ponovo sagrade Hram, što je Jezdra uradio 444. godine p.n.e. Judeja je bila samostalna sve do 63. godine p.n.e.  kada su sad Rimljani zauzeli Jerusalim i opet razorili Hram. Baš mu se nešto nije dalo, malo, malo pa ga sruše.Rimljani su uveli pravi okupatorski režim što je dovelo do prvih progona i prvih pojava dijaspore Jevreja po svijetu. Sve to prije Isusa Krista i Muhameda a.s., a usred Jerusalema. A kada nešto krene, to obično nema kraja, Jevreji su raseljeni po svijetu, ali gdje god da su došli uvijek neko već ima tapiju na tu zemlju, tako ih Englezi protjeravaju 1.290. godine (naravno, naše ere, poslije Isusa), Francuzi 1.394., Španija 1.492., a Portugal 1.496. godine. Pa se ti potucaj po bijelom svijetu. U tom lutanju javlja se i cionizam, čiji je osnovni program osnivanje države Izrael u kojoj bi Jevreji opet mogli da žive skupa na svojoj zemlji i da ih niko ne može otjerati, pa je prvi cionistički kongres održan u Bazelu  1.897. godine. Prvi opipljiv rezultat tog pokreta bila je «Balfourova deklaracija» koju je 1.917. godine izdao Arthur Balfour, engleski državnik, kao zvanično britansko obećanje o uspostavljanju nacionalne teritorije za Jevreje u Palestini. To područje poslije Prvog svjetskog rata Britanci, bezbeli, uzimaju pod svoje mandatno područje, gdje se sluša njihova, ali gdje žive Jevreji.

Jeste, ali neko, u svemu tome, nije računao na jedan mali problem. Šta je? U redu, Jevreji jesu bili u izbjeglištvu preko hiljadu i po godina, i fino je to, i humano, da se vrate na pradjedovska ognjšta, ali problem je u tome što su, dok njih nije bilo, na tom istom prostoru osnivana i neka druga pradjedovska ognjišta, i da sada tu žive neki ljudi čiji su se preci tu rodili prije hiljadu godina. A još gore, druge su vjere. Prvo su, sa Isusom Kristom, živjeli krišćani, a šest stotina godina poslije počeli su da se naseljavaju i muslimani, preci današnjih Palestinaca.

Kada je 15. maja 1.948. godine prestao britanski mandat u Palestini, ona je tada podijeljena na jevrejski od 14.000, i arapski, od 11.000 kvadratnih kilometara. Ali, Jevreji su dan ranije, 14. maja, u Tel Avivu proklamovali samostalnu državu Izrael.
Države Arapske lige (Egipat, Irak, Liban,Saudijska Arabija, Sirija i Jordan) nisu bile baš oduševljene tom idejom pa su zaratile sa novoproglašenom državom Izrael. Bila je to greška, Izrael je već bio prejak za njih pa je taj rat dobio veoma brzo i lako, čak je od arapskog dijela Palestine okupirao 6.700 kvadratnih kilometara, pa je oko milion muslimana moralo u izbjeglištvo.

I tako ta tarapana traje i dan danas.Jevreji tenkovima,helikopterima i avionima razvaljuju palestinska naselja ubijajući žene i djecu, a Palestinci, slabije naoružani, imaju šansu da pošalju poneki auto pun eksploziva i žrtvuju ponekog samoubicu da ovaj ubije nešto Jevreja (a i medju ovima ima žena i djece), ili da im tenkove gadjaju praćkama.

Gledao sam nedavno TV reportažu iz Jerusalima u kojoj jedan Palestinac i jedan Izraelac sjede i skupa piju kafu, a njihova djeca se igraju oko njih. Znači, ipak može, ali i dalje granate rokaju. Zašto? Zajebava ona tapija. Fino me je savjetovao onaj Savjetnik da se prvo treba znati čije je šta, pa ćemo onda piti kafu. Samo, lako je odrediti čiji je prostor za parkiranje, pa i čija je kuća, ali čija je zemlja i čija je država, e, tu zapinje. Nema tog arbitra koji će tačno i pravedno odrediti čija je zemlja, jer svako iznosi samo svoje argumente. Koji su, obično, različiti.
Svi bi da imaju tapiju u svojim rukama, a meni se baš pije kafa, ne ratuje mi se nikako. Pa još kad uz kafu mogu pročitati neki tekst Gojka Berića, onda je merak. Neka nama Berića, da bogdom Bosna ima više takvih ljudi, pa makar on ne želio da pije kafu sa  tipovima kao što sam i ja.Koji je otišao i uzima sebi za pravo da mu Bosna nešto znači.