I dalje ostajem pri tvrdnji da je Innsbruck jedan od najljepših europskih gradova. Neuobičajen sklad prirodne ljepote, rafinirana kombinacija naizgled surovih alpskih planina sa pitomim zelenilom doline rijeke Inn, mnoštvo kulturnih, sportskih i drugih događanja, ukratko, čovjek se može smatrati sretnikom ako tu živi. Ja sam, eto, proveo pa skoro petnaest godina u toj ljepoti.
I šta sad? U čemu je problem, i zašto ja ovo pišem?
Problem je, u svakom slučaju, u meni, nikako u Innsbrucku, jer, u taj grad sam došao kao izbjeglica, kada  se nakon nekog perioda života ( koji i danas smatram sretnim) čovjek nađe na "nuli".
Innsbruck je, rekoh, prelijep grad, ali u tu ljepotu ja nisam došao svojom voljom, to nije bio moj izbor (možda bi u nekim sretnijim prilikama i bio), te je od prvog dana onaj glupi izbjeglički grč što razara emocije i razum stajao između nas.
Nije pomoglo ni to što taj grad nije bio ni malo grub prema meni a kamo li surov, čak su neke  izložbe mojih slika ocijenjene kao veoma dobre, proza koju sam pisao u tom gradu isto tako, a poezija se našla u knjizi (antologiji) koja ima nadnaslov "Neue Österreichische Lyrik 6" ("nova austrijska lirika") u kojoj su zastupljeni autori iz jugoistočne Europe.
Kako ja ne spadam među one igrače kojima bi sujeta mogla biti "mehlem" za liječenje rana, ni ovo maloprije nabrojano nije pomoglo. Sve je lijepo i fino, ali onaj grč je i dalje razvaljivao neku suptilniju vezu između mene i Innsbrucka, ostajalo je sve na jednom veoma  korektnom odnosu, ali neke prevelike ljubavi tu nije bilo.

Poslije nekog vremena (kada se stalo na vlastite noge) meni najdraže osobe su preselile  iz Innsbrucka u Beč.(Među najdraže osobe, svakako, spadaju sestra i brat, ali oni žive u Sarajevu.)
I, šta se tada moglo očekivati od mene, pogodili ste, fino sam pokupio svoje stvari i stvarčice (4,5 tone, imam potvrdu, pa se morala platiti i kazna zbog pretovarenog kamiona, izbjeglica što je u Austriju došao sa kesama u rukama) i – preselio u Beč.

Evo me već mjesec dana u Beču. I, kakva je razlika između Innsbrucka i Beča? – možda će se pitati neko kome je znatiželja više od hobija.
Za mene, osnovna razlika je u tome što u Innsbruck nisam došao svojom voljom, što nisam imao šansu izbora, a u Beč sam došao zato što sam to želio, zato što je to bio moj izbor. U Beču nema onog grča što te razvaljuje, ovdje su moji najdraži, ovdje sam kod kuće.

A nostalgija, a Bosna? – opet će možda neko pitati
I to je riješeno. Nostalgija je kao estetski kirurg, ima zadaću da uljepšava ono što nam je nekada izgledalo lijepo. Što se, pak, same Bosne tiče, ona je kao sestra i brat, posjete su redovne, obostrana ljubav ne dolazi u pitanje, svako živi svoj život (davno smo otišli od majčine brige i stola) kako zna i umije, nema tu neke romantike, a pogotovo patetike. Da sad kažem kako realnost zna biti surova, a da je do tebe da je uljepšaš i nalickaš, bilo bi previše i od mene, zato šuti i plivaj. Kako znaš i umiješ.

Beča što se tiče, on, naravno, nije pao na dupe što je jedan Ibro Mulaomerović  doselio u njega. Navikao je Beč na malo jače igrače, ali imam osjećaj da mu nije krivo što meni baš ne klecaju koljena od straha kad hodam njegovim meni nepoznatim ulicama da bih ga upoznao.Istina, Beč je takav grad da došljak koji ima imalo pameti da zna šta su prave vrijednosti mora osjećati bar mrvu respekta prema tom megapolisu.

Naravno, ima nešto čega se čuvam. Jako pazim na to da ne padnem u zamku u koju su se zakoprcali neki ljudi iz naših krajeva a koje neizmjerno cijenim (većinom su to bili pisci predvođeni mojim omiljenim Krležom).
Kada čovjek čita njihove tekstove sa temom Beča ( i Austrije), neodoljivo u prvi plan izbija odbrambeni gard naših ljudi, spremnost na borbu sa Bečom, traženje slabih tačaka tog grada, loši primjeri iz njegove historije, gluposti njegove malograđanštine ( a i aristokracije), skoro da dođe do onoga – "šta hoće taj Beč kad smo mi veći mangupi od njega".

E, pa neće biti. Beč u svakom slučaju ima gluposti kao i svaki grad na kugli zemaljskoj, ovaj narod, čini mi se, nije ništa bolji ni gori od drugih naroda, može mu se nabiti na nos mnogo ružnih primjera, od podatka da je Hitler rođeni Austrijanac i da mu je Beč srdačno mahao kad je  trijumfalno ulazio u njega, i podosta toga još, ali, s druge strane, što se tiče kulturne tradicije, ne možeš mu pera odbiti.
Prilika da možeš popiti kafu za stolom gdje su sjedili otac i sin Strauss, jedan Freud, jedan  Gustav Mahler, jedan Kokoschka, gdje je Mozart pravio sprdnju sa bečkom aristokracijom, gdje je  Karl Kraus pisao svoje najbolje tekstove, meni izbija sve argumente i želju da se borim protiv tog grada.

Opet se sjetim onoga kad Amir Brka u svom romanu "Monografija grada" piše kako došljaku treba proći 40 godina "da mu omekša korak" kako bi ga grad prihvatio. Kad je tako u bosanskoj kasabi, šta onda čovjek treba očekivati od Beča.

Skontao sam, sa Bečom se ne treba boriti, šanse su ti ravne nuli. Najbolje je to osjetio onaj turski vojskovođa što je svojevremeno opsjedao i pokušao osvojiti Beč, da bi taj neuspjeh platio i glavom, njegov vlastiti sultan ga je dao pogubiti u sred Stambola.
Onda su Turci došli pameti, vidjeli da od borbe nema ništa, pa su fazonom "nismo mi vaši neprijatelji" lagano osvojili Beč. Sad, gdje god se okreneš vidiš šamije na glavi, brkove i čuješ turski jezik.
Ali, ni oni iz bivše nam domovine ne zaostaju za Turcima, kažu, Beč je drugi srpski grad po broju stanovnika, samo ih u Beogradu ima više, Hrvati su zauzeli fine pozicije, a i BiH je zastupljena na  respektabilnom nivou.

Kad su ono na kraju II svjetskog rata partizani krenuli u završno oslobađanje (bivše nam) domovine , oslobodili su Istru od Italijana, pa kako su im apetiti porasli, krenuli su i na Trst.
A Trst je, od kad je svijeta i vijeka, bio italijanski.Onda su saveznici rekli partizanima:"Halo, stani malo,ima u ovoj igri nekih pravila koje mi uspostavljamo". A partizani navrli.Onda je nastala ona čuvena propagandna parola :"Trst je naš !!!".

Naravno, Trst niti je kada bio naš, niti će biti, ali mi se čini da je sada Beč, ni kriv ni dužan - naš. I to, bez rata i krvi, istina daju se primjetiti ostaci i partizana i ustaša i četnika, ali ono što mi se najviše dopada je to da se Bečlije zbog toga ni malo ne uzbuđuju.A i sve mi se čini da su im partizani najbliži, ionako austrijskom zastavom dominira crvena boja, na austrijskom grbu orao (ali ne – "beli") drži srp i čekić (samo petokraka fali), a i gradonačelnik , koji je to već duže vrijeme, - je crveni. I voli Sarajevo. Bio je tamo neki dan.

Pa ima li sada neko da me pita što je to meni fino u Beču?