Nedavno me plaho obradovalo. U Innsbruck došao Dževad Karahasan da u prostoru što se zove „Kulturhaus“ promovira svoj novi roman „Der nächtliche Rat“, što u prevodu znači „Noćno vijeće“. Samo su me neki težak zemljotres ili tsunami, ne daj Bože, mogli spriječiti da ne odem vidjeti i čuti uglednog  pisca.



Meni  bi se  moja privrženost Piscu, možda, mogla odbiti na patriotsku pristrasnost i osobnu subjektivnost, ali je neosporna činjenica i realnost da  Dževada Karahasana ovdje u Austriji ljudi od struke što se zove literatura, pa malo šire – umjetnost i kultura, smatraju europskim i svjetskim piscem.
Dvorana je bila popunjena kako i treba, a Pisac je na besprijekornom njemačkom jeziku nenametljivo pokazao svoju intelektualnu raskoš.
Roman „Der nächtliche Rat“ je, praktično,  teologijski i kulturnohistorijski esej zaogrnut laganom formom kriminalnog romana. Glavni junak Simon Mihailović, liječnik u Berlinu, dolazi nakon četvrt stoljeća u rodni grad – Foču. Vrijeme – august 1991. Vrijeme osiljene vlasti, straha, fanatizma, nacionalističke zablude, etničke napetosti i mržnje. Simon sreće neke poznate ljude, među kojima je i njegov stari prijatelj Enver koji je sav okrenut sufizmu, iza toga nastaje frka koju ne bih da prepričavam, to treba pročitati. Obavezno.

Te večeri sam se prisjetio jednog otoka u  Dalmaciji koji je blizu Zadra gdje sam ljetos čitao knjigu, knjigu od one vrste koja te i na odmoru ne pušta da se  beskorisno opuštaš, nego da razmišljaš o nekim čudnim odnosima što se život zovu.
Tu knjigu je pisao drugi pisac, čije je ime puno  mekše od Dževadovog. Kad kažem – Karahasan – odmah mi pred očima snažni i ubojiti janičar sa sabljom, Crni Hasan, pa još sa dugim brkovima i oštrim pogledom. Ima, doduše, i Dževad brkove, ali kratke, i nema sablju, njegovo najmoćnije oružje su pero i razum.

Ovaj drugi pisac sa mekšim imenom i prezimenom je – Pamuk. Naravno, Orhan Pamuk, a knjiga  koju sam ljetos čitao  zove se “Bijela tvrđava”. Dok sam, dakle, čitao Pamuka, često mi je padao na um upravo Karahasan.
I sad mi je čudna ta usporedba, - dva različita pisca, dva svijeta, dva literarna stila, različita tematika, ali neka nevidljiva, fluidna veza između ta dva pisca u mojoj glavi tvrdoglavo stoji. Je li to neki mistični svijet koji ih povezuje, a koji je dat u naizgled jednostavnoj formi, svijet koji je opterećen vjetrovima koji pušu kako  sa Zapada tako i sa Orijenta, vjetrovima koji izazivaju sukobe različitih kultura i civilizacija, a pisci   uporno žele i nastoje da te različitosti kultura i civilizacija pretvore u prednost.

Upoređujući ta dva svijeta  a od dvojice različitih pisaca, Karahasanov mi je bliži, čitanje njegovih stranica me više izbaci iz svakodnevnice, više me navodi na razmišljanje o ovome svijetu i o ovome životu, što, po meni, znači da je i bolji pisac.

Ali, kako je  to samo moje subjektivno mišljenje (od koga i dalje ne odustajem) ipak je Orhan Pamuk neki dan dobio Nobelovu nagradu za književnost. Iako već rekoh za koga navijam, ipak me je iskreno obradovalo da je nagrada došla u prave ruke, jer ako je meni Dževad draži ne znači da je Orhan loš pisac koji je na šablon korupcije dobio takvu nagradu. Dapače.Orhan je dobar pisac, a još uz to i čovjek sa izuzetnim ljudskim,  etičkim i moralnim kvalitetima.

Rođen je  1952. godine u Istambulu (“U Stambolu, na Bosforu…”). Istina, ne uklapa se u onu našu istrošenu predstavu o umjetnicima koji potiču iz siromašne obitelji pa mukotrpnim radom dođu do uspjeha, kod njega je druga priča.
Babo mu je bogati industrijalac tako da je Orhan od malih nogu imao sreću da odrasta među knjigama. Babo je želio da mu sin bude arhitekta pa je Orhan i upisao studij arhitekture, ali se ubrzo ispostavilo da je to samo gubljenje vremena, da bi 1976. godine diplomirao žurnalistiku. On je znao da je literatura njegov svijet i počinje da pliva u tim vodama.. Njegov prvi roman « Tama i svjetlo «  (1979. godine) odmah je dobio prestižnu nagradu. (Pretpostavljam da se tada Babo  pomirio sa sudbinom.)
Slijede romani : »Dževdet-beg i njegovi sinovi » (1982.), “Kuća tišine” (1983.), “Bijela tvrđava” (1985.), “Crna knjiga” (1990.), “Novi život” (1994.), “Moje ime je Crveni” (2.000.)
Dva njegova posljednja romana “Istambul” i “Snijeg”, definitivo ga potvrđuju kao velikog postmodernistu koji se suvereno poigrava i sa čitaocima i sa literaturom, dakako, na najbolji mogući način.

Karakteristično za Pamuka je to da za teme svojih romana uzima većinom političke događaje koji znaju biti veoma aktuelni, ali on ih smješta u jedan historijski kontekst, vraća se u povijest (kao što je to izuzetno dobro uradio i Meša Selimović sa svojim romanom “Derviš i smrt” pa i “Tvrđava”).
Iako su mu romani uglavnom zasnovani na političkim temama, iako je i njegov osobni politički stav  jasan i nedvosmislen, on se u romanima ne bavi politikom, on piše čistu književnost.
Recimo, u romanu “Snijeg” koji se dešava u pograničnom gradiću Karsi, što se nalazi na nekadašnjoj granici Otomanskog i Ruskog carstva, govori se, između ostalog, o sukobu sekularnog pogleda osnivača moderne Turske Kemala Ataturka i muslimanskog religioznog radikalizma u Turskoj, gdje je izvanredno dat prikaz političkih i religijskih konflikata koji karakteriziraju upravo i današnje tursko društvo. A sve dato u jednoj književnoj formi daleko od svakog političkog pamfleta..

U Turskoj se, naravno, raduju Nobelovoj nagradi, dobro je što je tu nagradu  dobio turski pisac, ali što baš Pamuk – grize mnoge u Turskoj. A sve zbog toga što pisac tursku prašinu ne trpa pod turski tepih, nego kaže onako kako jest.
Kada je prošle godine Pamuk u intervjuu švajcarskim novinama spomenuo kako se u Turskoj i ne spominje da su Turci svojevremeno pobili oko milion Armenaca, nastala je panika, a kako to obično biva, pisac je proglašen izdajicom i državnim neprijateljem, a došlo je i do suđenja. Ne treba ni pitati kome se sudilo. Bilo je tužno gledati scene kako zapjenušani “rodoljubi” i fizički napadaju pisca u prisustvu policije.

Turci se, rekoh, raduju što je Nobelovu nagradu dobio Turčin (koji je za sada u Americi), uz opasku da nagrada ima “političke dimenzije” i da je dodjela većim dijelom rezultat Pamukovih komentara o Armencima, pa i Kurdima.
Pa da uzmemo za ozbiljno i te njihove gorke opaske o ispolitiziranosti dodjele nagrade, ipak ostaje činjenica da je Orhan Pamuk neosporno izuzetan i dobar pisac.

I još jedan, možda bizaran podatak Od vremena kada je 1901. godine Sili Pridom (Sully Rene- Francois-Armand Prudhomme, 1839..- 1907..) dobio prvu Nobelovu nagradu za književnost, (a i nije bio neki pisac), Orhan Pamuk je drugi musliman koji se okitio tim priznanjem. Prije njega je to doživio samo Egipćanin Nagib Mahfouz, i to 1988. godine.

Moglo bi se postaviti pitanje (ne znam da li sad i u Turskoj) je li to Zapad mrzi muslimane, pa moja  teorija da te mržnje u svari i nema, da postoji samo interes (kao što u Iraku i Afganistanu muslimani ne ginu što su muslimani, nego zbog nafte), pomalo postaje  klimava kad se zna da tu nagradu nisu dobili ni Meša Selimović  ni Dževad Karahasan.
Meša, na žalost, više nema tu šansu, ali Dževad ima, jer bez obzira šta turski radikali misle o Orhanu Pamuku, i bez obzira što je to stvarno veliki pisac, ja opet mislim da je Karahasan bolji. Mora biti bolji kad je iz Duvna.