Stara je izreka da narod ima onakvu vlast kakvu je zaslužio. Ne znam kome je to palo na pamet, valjda je mislio na to, da kad vec biraš sebi vlast, biće ti onako kako si izabrao. Zato su  narodi u Bosni, a i Hercegovini, u onoj situaciji kao kada rak konta da ide naprijed, a ono je sve unatrag. Sami sebi biraju pa im je tako kako im je,  -  u znaku raka.
Ali, ti  isti narodi u Bosni, a i Hercegovini, nisu bili uvijek u prilici da sebi biraju vođe. Vođe su im znale biti i nametnute, a da ih niko za to i ne pita.
Tako je bilo poslije II svjetskog rata, kada je za glavnog i neprikosnovenog šefa BiH postavljen Đuro Pucar. Tito i CK ga postavili. Direktiva. Revolucionar zaslužio.
Istina, revolucionar Đuro se nije školovao u Švicarskoj ili studirao filozofiju na Sorboni kao što je to sve radio moj omiljeni revolucionar Koča  Popović, ne, Đuro je u svojoj mladosti bio u Baranji i Pečuhu gdje je obavljao časnu i tešku dužnost kovača (za neupućene  -  to je onaj što teškim čekićem udara po užarenom željezu), da bi kao istaknuti revolucionar dogurao do gazde čitave Republike, koja je puno prije njega, a onda i poslije njega, bila, i opet postala, prava država.
Jest Đuro bio kovač, jest bio postavljen, znači nije bio baš izabran od naroda kojim je vladao, ali znam za sigurno, bio sam svjedok tome, da je taj narod bio zadovoljniji nego ovaj sad narod što ima šansu da sebi bira vođe.
Đure osobno što se tiče, nije bio omražen, ali nije bio baš ni ljubimac šireg broja ljudi, kao što su to, recimo, bili Rodoljub Čolaković, Džemal Bijedić ili Cvijetin Mijatović.( Ovaj zadnji je uspio da šarmira čak i veliku  glumicu i veliku damu Miru Stupicu i od nje napravi Prvu damu Jugoslavije).
Đuru se trpilo kao nešto što je bogomdano, kao vremensku nepogodu na koju ne možeš da utičeš, nije ga se mrzilo, ali o njemu nije bilo čak ni viceva, što bi bio pouzdan znak da ga je narod prihvatio kao dio sebe. A nije.

Bio je Đuro u Sarajevu domaćin  poznatim i važnim ljudima, pa tako i princu Sihanuku. Kako je Sihanuk s Titom bio jedan od važnijih «čimbenika» Pokreta nesvrstavanja, bilo je normalno da on (Sihanuk) i Tito budu prijatelji i da se obilaze. Prilikom jednog dolaska Sihanuk je, kao dobar musliman, poželio da vidi Sarajevo, a tamo se znalo ko je gazda i ko treba da ga dočeka.
Zato je naš Đuro priredio doček kakav i priliči vladarima a pogotovo ako su Titova raja.. Ne treba ni spominjati da je sve bilo besprijekorno. (Između ostalih poklona Sihanuk je dobio i dvije slike u tehnici gipsoreza koje su specijalno naručene od dekana beogradske Likovne akademije Boška Karanovića. Slike su otisnute u samo nekoliko primjeraka, , a po jedan primjerak sa nazivom «Glava djevojke» i «Pod orasima», Profesor je, pred rat, poklonio i meni, što ja i sada, sa ljubavlju, čuvam).

Princ je bio, princ se vratio kući, život se dalje nastavljao, a onda je Đuro pozvao jednog generala, prvoborca i heroja, u svoj kabinet. Trebalo je nešto obaviti, i dok su razgovarali, Đuro se sjetio da je zaboravio tog istog heroja pozvati na svečanost povodom dolaska princa Sihanuka, pa počne da se vadi kako je imao veliku želju da ga pozove, on je to zaslužio, ali se sve odvijalo brzo i u kratkom vremenu  pa nije uspio da ga nađe.
A general, stari vuk, samo je sa osmjehom rekao:»Pa da, kad je došao princ Sihanuk, nisi mogao da me nađes, a da je došao princ Eugen (naziv zloglasne njemačke SS divizije), ti bi mene našao isti čas».

Da Đuro, kao vladar, nije bio ništa bolji od svog naroda, niti je taj narod išta bolji od bilo kog svog vladara, ne treba biti posebno mudar da bi se to dokučilo. Đuru nisam imao priliku upoznati, ali ovaj narod jesam.

Kao prognanik ovdje u Austriji upoznao sam neke dobre ljude iz istočne Bosne koje je ista muka kao i mene otjerala od svoje kuće. Ista muka nas je i zbližila, pa smo se čak i sprijateljili.
Jedan od njih u nekom obližnjem selu je i trenirao austrijski nogometni klub, pričao je da mu je jako fino, da ga austrijanci vole, da često s njima, poslije utakmica, zasjedne do duboko u noć, što je mene, naravno, veselilo.
Jednoga dana sretnem tog poznanika, pa kako me ugleda, odmah mi reče:»Znaš da sam mislio na tebe. U subotu poslije podne u onom klubu gdje sam trener, austrijanci napravili feštu, janje se okrenulo, popile se gajbe piva, baš bi bilo lijepo da si i ti bio, mislio sam te nazvati ali nisam imao broj tvog telefona.»
«Od srca ti hvala  -  odgovorim ja. Kao da si me i nazvao, kao da sam i bio na iću i piću, važno je da si mislio na mene».
Eto što ti je naš narod, pomislio sam, velika srca i široke duše, bilo pa prošlo, hvala mu što je mislio na mene, bio sam ponosan na njega bez obzira što mu je klub poslije godinu dana njegova rada ispao iz te «kukuruz» lige.

Poslije nekog vremena, kod mene u stanu zvoni telefon. Ko je?  -  kad ono onaj zemljak, trener, šta je?  -  veli, u belaju je, a misli da mu ja mogu pomoći, kako?  -  u pitanju je neki njegov rod, šta li, mlad momak, fin, čestit, treba ga primiti u neku višu školu, a ja, kao, znam te neke austrijance, pa me nazvao da li bih mogao, onako, kao zemljak, pomoći da se momak  upiše. Ako ikako mogu.
«Naravno da mogu, smatraj da se momak vec upisao»  -   odgovorio sam.
«E, baš ti hvala,  -  reče trener (sad već bivši)  -  znao sam da si raja».
«Ne brini za momka, upisaće se, nego  -  otkud ti broj mog telefona?»  - prisjetih se ja da ga upitam.
«Kako, otkud? Jednostavno, pogledao sam u telefonski imenik»  -  reče trener, čudeći se što ga tako šta mogu i pitati.
«Pa da, u pravu si»  -  završio sam razgovor.
Završio sam razgovor da ga ne bih upitao  -  a što se ne sjeti da pogleda u imenik kad se okretalo ono janje i ispijale gajbe piva sa austrijancima.

Tada sam se, po ko zna koji puta, sjetio Đure i generala prvoborca i postavio sebi pitanje  -  šta bi moj zemljak (sad već bivši) trener radio da postane vladar,  -  da li bi me, kao raju, nazivao kad su neke fešte, ili samo kad mu trebam?

Besmisleno je tražiti odgovor koji se zna unaprijed, jer, svi smo mi Đuro, kovači-šegrti što hoće da budu treneri ili bar vladari.