Scheveningen me, kao što to i priliči svakom pristojnijem mjestu koje se nalazi na obali Sjevernog mora, dočekao sa kišom i vjetrom. Moram priznati da je moje znanje o tom gradu bilo veoma oskudno, svodilo se, u glavnom, na novinske izvještaje iz kojih sam saznao da je tu istražni zatvor za one koje uganja haški Tribunal. Kao što se zna, zadnjih par godina taj se zatvor može pohvaliti zavidnom živošću i popunjenošću, ali ja nisam  baš sasvim zadovoljan, po meni, fali mu još par ekskluzivnih stanara.

Kad ulaziš u Scheveningen nema ništa posebno što bi te fasciniralo, grad kao i većina holandskih gradova, sve čisto i uredno, ali «niti smrdi, niti miriše».Fino uredjena luka za jahte i teretne brodove, ali kad prodješ malo dalje, izlazi se na pješčanu obalu koja je ljeti puna turista. Duga, čista pješčana plaža, u središtu stari dvorac-hotel, a oko njega novi hoteli čiji izgled  govori da projektanti nisu imali nikakvih problema sa investitorima oko toga koliko će šta koštati. Od plaže, na pobodenim stubovima, vodi molo dužine par stotina metara, a na kraju mola, nad morem, okrugli restoran iz koga pogled pada na tu lijepo uredjenu plažu i otvoreno more.
Na nekim fotografijama sam vidio da je to ljeti puno turista, ali ja sam, eto, došao u decembru, u nevakat, kad je hladno, kad pada kiša i fijuče vjetar. Ružno. Svejedno, meni je bilo fino, ne zbog toga što sam imao onaj osjećaj da su u blizini neki tipovi koje nikad ne bih pustio da iz zatvora izađu među ostali svijet, nego zbog ekipe s kojom sam pio kafu u tom restoranu iznad mora, a s kojom sam bio i nekoliko narednih dana. Sastav je bio zadovoljavajući, jedan je došao iz Italije, jedan iz Londona,  jedna mlada dama  je doputovala čak iz južne Afrike, nekoliko Austrijanaca koji su došli sa mnom, i naravno domaćin Holanđanin.

Iako su ogromni valovi zapljuskivali pješčanu plažu i restoran u kome smo sjedili, nisam imao osjećaj da sam na moru, vjerovatno zbog toga što je za mene more ono na šta sam navikao i što volim, ono Jadransko i Mediteran, gdje je sve plavo, i more i nebo, gdje je toplo i ugodno, a ovdje je hladno, sivo, i ogromni valovi koje nikad nisam volio.

U Scheveningen sam, kao i najfriškiji stanovnici tog mjesta (kojima, zamislite nepravde, ne daju da dođu na kafu u taj fini restoran nad morem, a on je tako blizu), došao iz Den Haaga. Otkud ja u Den Haagu? Kao optuženik, ili kao svjedok?
Nisam ja (na sreću) ni Slobo Milošević, ni (na žalost) Stipe Mesić, moj zadatak tog dana je bio da u Den Haagu prisustvujem projekciji jednog filma i poslije razgledam makete nekih objekata.
To je što se tiče dana, a na veče se od mene očekivalo da izdržim što duže u restoranu sa indonežanskom kuhinjom. Kako je Indonezija nekada godinama bila holandska kolonija, ostale su i dalje neke fine veze između tih zemalja, čime sam ja bio jako zadovoljan.

Sam grad Den Haag mi je mnogo simpatičniji od Scheveningena, nije to zbog toga što je u Den Haagu na «privremenom radu» dama koju ja izuzetno poštujem, Carla del Ponte, nego što je to jedan fini spoj stare, tradicionalne holandske arhitekture i modernog ambijenta. Jedan novi dio tog grada izgleda futuristički, kao da se nalaziš u crtanom stripu, samo fale leteći tanjiri i marsovci, da bi odatle prešao u srednjovjekovni ambijent.
Na jednom trgu, u tom starom dijelu grada je i biljeg na Vilhema II, njemačkog cara i pruskog kralja koji je 1890. godine prisilio čak i Bizmarka da se povuče. Iako je Vilhem bio moćan, ipak je 1918. morao da abdicira i ode u Holandiju. Kako je iza njegove vladavine ostalo podosta aferima koji mu padaju na dušu, proglašen je za ratnog zločinca. Njegovom srećom, u ovom istom Den Haagu tada nije bilo Carle del Ponte, tako da ga Holanđani nisu htjeli izručiti Nijemcima, čak su ostavili i taj biljeg na njega, što meni zorno pokazuje kolika je «ljubav» vladala između Holanđana i Nijemaca.(A sve mi se čini da i danas traje).

Držeći se one ferijalne «upoznaj domovinu da bi je više volio», i sa rezonom da nam je Europa domovina (a što ne bi bila?), nije se moglo desiti da odeš u Holandiju a ne obiđeš Amsterdam. Može se slobodno reći da je Amsterdam obaška čaršija koju obavezno treba obići i upoznati. Tu se fino može vidjeti kako se Holanđani bore sa morem i jezerima i otimaju zemlju od njih. Iako je, kažu, skoro pa više od jedne trećine Holandije ispod morskog nivoa, ni voda se ne da, zato je Amsterdam toliko ispresijecan kanalima da je Venecija za njega mala maca. Ali i tu ima razlike. Nema onog smrada koji ti ogadi romantiku venecijanskih kanala, a i kad izlaziš iz kuće, izađeš kao čovjek pravo na ulicu, doduše nešto užu, ali ipak ulicu, pa ti je tek onda kanal, a tako i sa druge strane kanala. A u Veneciji, s kućnog praga pravo u čamac, pa još ako si proveo burnu noć i nisi siguran na nogama, nemoj se čuditi ako promašiš čamac, to nije baš zdravo, pogotovo zimi kad je voda ne samo prljava, nego i hladna.
E, po tim kanalima Amsterdama brodica nas je vozila puna tri sata. I opet nismo sve obišli. A da je lijepo, lijepo je.

Amsterdam se ne nalazi na morskoj obali kao Scheveningen, ali je s morem povezan Ijmuidenskim kanalom, tako da veliki brodovi bez problema istresaju svoj teret u  Amsterdamu i čine ga jednom od velikih luka. Sam grad, u stvari, leži na  Ijsselskom jezeru, otud oni silni kanali, ali kad se zemlja otima ne pitaju Holanđani je li more ili jezero.

Rekoh, grad je lijep, ali da se sve obiđe potrebno je daleko više od ta tri sata vožnje brodicom, samo za Rembrandtov muzej treba ti čitav dan. Najmanje. A otići u Amsterdam i ne vidjeti Rembrandta ti je kao da odeš u Sarajevo i ne svratiš na Baš Čaršiju.

Sve je to lijepo, evo vratio sam se u Innsbruck, ali još me drma ono što mi se tamo desilo prvog  dana.
Prva noć nije ni bitna, noćenje u gradu što se zove Arnhem, poznat po onom rokanju između Nijemaca i Saveznika čitave druge polovine septembra 1944. godine. Nije nam odmah rečen program boravka, ali kada smo ujutro poslije doručka izašli iz hotela, čekalo nas je iznenađenje. Koliko je bilo nas, toliko nas je pred hotelom čekalo bicikla (ali koji nisu bili vezani «lancom da se ne bih osjećao strancom»)
«Kud idemo?» - pitam domaćina.
«Da vidite holandski nacionalni park» - odgovori mi ovaj ljubazno.
«Koliko je to vožnje?» - opet ja radoznao.
«Petnaest kilometara».
«U obadva pravca?»
«Ne, u jednom».
«Znači, petnaest i petnaest, trideset kilometara biciklom?»
«Naravno».
Aferim, a temperatura četiri ispod nule, sve zaledilo.
Srećom, Holandija, za razliku od Austrije, nema brda, ali, petnaest kilometara je petnaest kilometara,pa još natrag toliko, to za života nisam u cugu vozio, što je puno, puno je, još minusi stegli, ali nije red da se brukam i odustajem.
Što se tiče samog nacionalnog parka, ništa posebno, moglo je rahat bez mene. Ali kad smo svi zadihani došli do kraja, meni se učinilo da sanjam.
Prvo što sam ugledao bila je u parku postavljena skulptura koju je radio Henry Moore. Malo dalje drugi autor, Auguste Rodin, pa Richard Serra, pa Jean Dubuffet. Ja zanijemio, a vidim naš domaćin se samo smješka. Kako me navukao.
A u parku gdje su te skulpture i nekakva zgrada.
«Vozili ste hrabro bicikle, idemo sad unutra da popijemo kafu» - reče domaćin.
I uđemo mi unutra, a ja s praga u bandak, u trenutku sam zaboravio i moje gunđanje što nam uvališe ove bicikle na minus četiri, i što smo upozoreni da se unutra ni uz kafu ne puši. Ono što sam vidio, ukopalo me.
Na zidovima – slike – Claude Monet, Paul Gaugnin, Auguste Renoir, Camille Pissarro, Georges Braque, Diego Rivera, Piet Mondriaan i naravno Picasso. Cigare mi nisu ni na um pale.Kafu smo popili tek kad smo to pregledali, pa se trebalo vratiti (biciklima, naravno) na ručak. Onda sam  shvatio da naš fini domaćin ima želju da me dokrajči, samo mi je rekao:»Hoćete li nešto pogledati u ovom drugom prostoru?»
I pogledao sam.
«Ako hoćete, Vi ostanite da to pogledate, put znate i znate gdje je hotel, ako šta zapne ima telefon».
I ostanem ja. U hotel sam stigao na večeru.

Za sve je kriv jedan manijak s kim sam se našao i bukvalno licem u lice, na deset centimetara, a koji se zvao Vincent van Gogh. Baš tako, manijak, jer kako je živio i kako je radio Van Gogh, to normalan čovjek nije u stanju, a našli smo se licem u lice kad sam buljio u njegov autoportret pokušavajući da otkrijem tajnu njegova poteza kistom.
I sad mi se vrti u glavi od susreta s njim. Lijepo je vidjeti Picassoa, Moneta, to je svjetska prva liga, ali oni su za mene ono što je za jednog našeg zemljaka «Mercedes» kod kola i «Nokia»  kod telefona, druge nema. Ne bih ja, hvala Bogu, odbio da mi neko pokloni «Mercedes», ali kad bih mogao birati ono što volim, onda bih rađe uzeo «Bugattia» iz 1937. godine. A Van Gogh je za onu ekipu koju smo gledali prije kafe, «Bugatti» iz 1937. godine. Skroz po mom ćejfu.

Tako, zahvaljujući jednoj bogatoj Holanđanki koja je u svoje vrijeme kupovala slike još neafirmiranih slikara ja sam ostao bez ručka razgledajući pedesetak originala Van Gogha.
Malo zbunjuće djeluju slike iz ranog perioda, iz doba dok je Van Gogh još živio u Holandiji, mora se reći da su to dobre slike, ali to je ono kad gledaš sliku pa kažeš:»Bravo majstore» i onda brzo zaboraviš tu sliku, jer takvih slika ima na hiljade od hiljade autora. Ta njegova faza bila je uvjetovana i tradicionalnom puritanskom sredinom u kojoj je tada živio.
Majka  Anna Cornelia Carbentus i otac Theodorus su mu nametnuli religiozni način razmišljanja o životu i smrti. On sam je, po prirodi nešto drugačiji od cijele obitelji, čitav svoj život imao problema zbog sukoba religiozne dogme i njegovih osobnih shvatanja. U pokušaju da nađe pravi odgovor obilazio je galerije analizirajući slike starih majstora, istovremeno čitajući Shakespearea, Dickensa i Hugoa.. Rana mladost mu je ispunjena lutanjima i traženjem odgovora. Slikao je i putovao u Pariz, London, da bi se tek u svojoj 27. godini upisao na likovnu Akademiju u  Brüsselu. Relativno kasno, jer u tim godinama Picasso već ima iza sebe  plavi i roza period koji su ga učinili slavnim, Michelangelo je do svoje 27. godine već imao «Pietu» i «Davida» s kojima je postao besmrtan. Kod Van Gogha je to išlo drugačije, sve do odluke da 1.885., u svojoj trideset drugoj godini preseli u Pariz.

U drugoj polovini XIX stoljeća Pariz je bio neprikosnovena svjetska slikarska metropola u kojoj je Vincent imao šansu da odmjeri snagu sa najboljim majstorima. U to doba svjetsku likovnu scenu su označili impresionisti Eduard Manet, Claude Monet, Degas, Renoir, Sisley, koji su nakon  faze romantizma i raskošnih slika jednog Delacroixa odgovor tržili u igri svjetla i sjene.
Poslije poznanstava sa slavnim slikarima i njihovim djelima, te bezbrojnih večeri provedenih u žučnim razgovorima, Van Gogha kao da je nešto zdrmalo u glavu, srce i ruku, postao je to sasvim drugi slikar. Ne našavši prave odgovore ni u akademizmu, ni u romantizmu, ni u onome što su pružali impresionisti, Vincent se upustio u grčevitu borbu sa bojom, njegova platna su bila drugačija od ostalih, njegove kombinacije plave, žute, zelene boje su šokirale likovnu javnost koja nije bila u stanju da shvati tu veličinu i genijalnost. Samo su mu Paul Gauguin i Henri de Toulouse-Lautrec, i sami genijalci, vjerovali. To neshvatanje od strane javnosti i tadašnjih kritičara, pomiješano sa njegovim ranijim psihičkim traumama koje su ga pratile još od djetinjstva, stvarali su kod Van Gogha košmar.
I sam od sebe muhannat i ters, kako bi se reklo u Bosni, što znači težak u odnosu sa okolinom, čitav život je proveo u borbi sa tom istom okolinom.
Paradoksalno je to da je, recimo, 1.987. godine njegova slika «Divlja perunika» prodana za 49 miliona američkih dolara, a Vincent van Gogh je za svoga života uspio da proda samo jednu sliku «Crveni vinograd» Anni Boch, sestri slikara Eugena Bocha za 400 franaka, i patio se čitav život.

Jedan od primjera njegova trumatičnog stanja može se pročitati u novinama  za region Arles «Le Forum Republicain» od 30.XII 1.888. godine, u kojima piše:
«Prošle nedjelje, noću u pola 12, neki Vincent van Gogh slikar iz Holandije pojavio se u Bordelu br. 1. Tražio je neku Rachel, i njoj poklonio svoje uho rekavši joj:»Čuvaj ga s pažnjom». Nakon toga je otišao. Policija je obaviještena o djelu koje može uraditi samo jedan  siromašni psihički bolesnik. Slijedećeg jutra policija se uputila prema kući tog čovjeka koji je ležao u krevetu i skoro da nije davao nikakve znakove života. Nesretnik je nakon toga odveden u bolnicu».
Dvije godine kasnije, 1.890., u svojoj 47. godini, Vincent van Gogh se ubio ostavivši iza sebe velili broj slika koje su obilježile svjetsko slikarstvo

Jedno je znati nešto o Van Goghu i gledati njegove slike na dobrim reprodukcijama, a nešto sasvim drugo je kad si u velikoj prostoriji punoj njegovih originalnih slika. Onda počneš razmišljati o tome šta je to u čovjeku što ga tjera od sigurnog  činovničkog života ka neizvjesnoj i nerentabilnoj borbi sa samim sobom. Svaka ta slika pred kojom stojiš, koju dodirneš rukom, daje dio odgovora na ta pitanja, slike koje su bile u njegovim rukama, platna na koja je njegova ruka nanosila boju, platna koja ti daju one tajne poruke i pitanja koja su se javljala u njegovom košmaru.

Pa vidiš da ni umjetnost nije uvijek pravedna. U povijesti te iste umjetnosti ostali su trajno zapisani Eugen Delacroix i Vincent van Gogh. Dok je Delacroix još u mladosti bio slavan, zalazio je u najpoznatije pariške salone, bio prijatelj sa najpoznatijim facama tog doba, od Stendhala do Merimeea, od Victora Hugoa do Paganinija, od Dumasa do Chopina (a uz njega i Sandove), imao je mnogo državnih narudžbi da oslikava zidove i kupole dvoraca, salona i biblioteka, dotle je Vincent čitav život jedva sastavljao kraj s krajem, da bi se, eto,sam i ubio. Kad vidim ono šta je radio Delacroix meni su oči pune, ali kad stojim i šutim pred slikama koje je radio Vincent, meni je puna duša. Kako neće biti kad je on vidio ono što drugi ne vide. Tako, stojeći dugo pred slikom «Kafana u noći»(Place du Forum) iz 1.888. godine, sjetilo me na njegove riječi:»Imam osjećaj da je noć bogatija bojama nego dan».
Ta slika za koju znam od mladosti mi je simbol čuvenih bohemskih pariških kafana. Kombinacija intezivnih boja, žute i narandžaste, daje blještavo svjetlo koje obasjava kafanu i tendu pred njom, a tonovi zelene i plave daju suptilni kontrast ulice i neba u noći.
Onda ti se javi strašna želja da uđeš u tu sliku, sjedneš za jedan od onih stolova, naručiš čašu crnog vina, i čekaš da se pojave Van Gogh i Paul Gauguin, pa diskretno prisluškuješ njihovu žučnu raspravu o slikarstvu.
Ili, njegova očaranost čempresima. Gledajući sliku «Čempres sa dva šetača» iz 1.890. godine, same ti dolaze njegove riječi o čempresima koje je napisao u jednom pismu svom bratu Theu:
«Čudi me da oni do sad nikad nisu tako naslikani kao što ih ja vidim.... Crne fleke u sunčanoj prirodi, ali to je jedna od najinteresantnijih crnih fleka, i to ona koju je najteže pogoditi.»
A kako je on «pogodio» tu «crnu fleku» ne treba puno priče. Osjetiš vrelinu sunca sa slike i želju da sjedneš u hladovinu tog čempresa. I slušaš kako cvrčci cvrče.
Ili, slika «Most u Arlesu»(Pont de Langlois)  iz 1.888. godine, fino poželiš da bućneš u onu vodu pored pralja u čamcima ispod mosta, nebo plavo i vrelo, voda plava i hladna.

E, u tome je razlika izmedju slikara i genijalaca, onaj ko te slikom ubijedi da ti je hladno ili vruće, da si veseo ili tužan, taj je onaj pravi. A ja, evo, već nekoliko dana osjećam neku laganu, ugodnu vrućicu od Vincentovih slika.