Nekadasnji Titov aktivista sa omladinskih radnih akcija iz serije 'bratstvo-jedinstvo', potom poznavalac i ljubitelj marksizma koji je i doktorirao iz oblasti opstenarodne odbrane i drustvene samozastite, a koji se jos uvijek odziva na ime Vojislav seselj, - dobio je po usima. Dobio je po usima - slusalice. Sto se daju onima koji ne znaju svjetske jezike i sto se uporno drze one -'govori, bre, srpski, da te ceo svet razume', pa mu putem tih slusalica neko mora prevoditi neka pitanja. Na primjer:'Osjecate li se krivim?'

Za vojvodu je, naravno, to pitanje smijesno, jer da se osjeca krivim ne bi doletio u Haag gdje ima najozbiljnije namjere da tipovima u onim crnim ogrtacima superiorno pokaze kako su oni u apsolutnoj zabludi sto se tice zakona i pravde. Kada su mu gospoda u crnim odorama i sa bijelim perikama poslali molbu da dodje u Haag kako bi im odrzao predavanje, veliki vojvoda je izjavio da ce on sam otici tamo jer, kaze, nije napravio nikakav zlocin. Pa da.

Onda ja vratim neki svoj film malo unazad. A u tom filmu slika mog grada, panoramski snimak, lijepo se vidi naselje koje zahvata i dio stare dobojske Carsije, a koje se zove Beslagica brdo.

Moja nana, po majci, se prezivala Saracevic, ali njeno je djevojacko prezime glasilo - Beslagic. Na vrhu tog Beslagica brda je kuca rahmetli Fehre Beslagica, od koje je pucao pogled na grad i dolinu sa tri rijeke. Taj rodjak moje nane je imao prelijepe konje, vocnjak oko kuce, gdje su i njegovi sinovi sebi nesto napravili. Dvojica, da budu uz oca dok je ziv. Treci, najmladji, koji je lijecnik, doktor, napravio je kucu nesto nize, ali opet u blizini oca i brace. Fehro je umro, a sinovi su nastavili da zive na ocevini, na svome.

Onda je dosao rat, a sa njim su doletili i 'beli orlovi', oni sto ih je nekadasnji omladinski aktivista oformio, naoruzao, i sto je najvaznije, naucio da balije i nisu neki narod. I imena im ruzna.

Ne bih sad spominjao sta su ti 'beli orlovi' ucinili da ja sa mojim ruznim imenom, kako su rekli, moram otici od svoje kuce da ne bih zagadjivao 'nebeski narod', ali na tom filmu koji sam vratio unazad, fino se vidi scena kako dvojica starijih Fehrinih sinova, Beslagica, sjede u svojoj kuci sa svojim zenama. Na vrh brda Beslagica. Onda se pojavljuju momci koji imaju ulogu da u djelo sprovedu vojvodine ideje, vade nozeve i - zakolju bracu Beslagic. Rodjake moje nane. I to u vrijeme dok sam ja jos bio u svom gradu.

Onda se ja vratim na snimke 'Euro-news'-a gdje vojvoda od Kavlovca, Vivovitice i Kavlobaga sjedi udrustvu dvojice hrmpalija, samo sto ovi na celu i rukavima ne nose 'bele orlove'. I ne znaju srpski. Sto nema smisla. Zato vojvoda i nece da zna engleski ili holandski, kad hrvatski i onako ne poznaje. Sam je rekao.

Jesam li osjetio radost kada sam vidio tu scenu? Nisam, iskreno, nisam. Stara narodna mudrost kaze da se nije radovati tudjoj nesreci, ali nije ni to u pitanju. U pitanju je - sansa. Vojvodina sansa da pokusa objasniti onima sa perikama kako je on u pravu, kako nije pravio zlocine, kako je ovo sudjenje farsa koja je sastavni dio nepravedne mrznje citavog svijeta, a narocito pokvarenog Zapada, prema srpskom narodu, sansa da ce on zime provoditi uz centralno grijanje i birati sta ce da jede, sansa da - zivi, pa makar bio i dozivotni stanovnik Haaga. A rodjaci moje nane nisu imali nikakvu sansu. Jer su napravili nezapamcen zlocin - sjedili su u svojoj kuci i imali ruzna imena. Naravno, po vojvodinoj teoriji, takve i treba zaklati nozem, ili cak i tupom kasikom ako treba, da ne umru tek onako, bez bola i brzo, takva je bila njegova uputa za rjesavanje slicnih situacija jos iz doba Vukovara.

Ne znam da li bih osjecao radost i kada bih vidio scenu da u Haagu, sa perikama, sjede Fehrini unuci i sude vojvodi za smrt svojih roditelja. Da li bi time bilo sve rijeseno? Mislim da ne bi. Jer, za mene, nije vise problem ni vojvoda sam, koji ima neke poteskoce sa metabolizmom i hormonima, pa nema bradu ni da bi izgledao kao pravi cetnik, a i slovo 'r' mu pravi poteskoce kad hoce da na mitingu sarmira masu koju zaludjuje, za mene je problem taj mentalni sklop u nekoj glavi koja klasicne zlocine nad neduznim ljudima proglasava borbom za pravdu. I sto je najgore, on stvarno tako misli.

Moze se o Biljani Plavsic svasta misliti (sada je, naravno, za Seseljeve sljedbenike nacionalna izdajica), mogu prihvatiti zdravo za gotovo i to da je ta stara dama stvarno mislila da je srpski narod u Bosni ugrozen, pa da se i ne trebaju birati sredstva da se on odbrani, moze se reci da je ona kukavicki pristala na priznanje i nagodila se kako bi sto jeftinije prosla (iako je za damu tih godina i pet godina zatvora ravno smrtnoj kazni, a ona dobila jedanaest), ali ja ipak mislim da je to njeno priznanje i pokajanje njeno budjenje iz moralne amnezije. Da je proradila neka iskra ljudske savjesti koja ti pomogne odgonetnuti da li si covjek ili moralna fukara.

Za vojvodu takve dileme ne postoje, on je dosao u Haag da istjera 'pravdu' ne bi li i on usao u narodnu epsku pjesmu, u guslarski dvanaesterac, mitove i legende, jer zna da ima podrsku velikog dijela srpskog naroda.

I to mi nije jasno, ne ide mi u glavu da toliki broj ljudi iz tog naroda vjeruje u ono sto vojvoda kaze. Sretao sam normalne, pametne Srbe koji za njega kazu:'Ma pusti budalu', ali on se nikad nije obazirao na takve koji su i ostali u manjini.

A ona vecina uporno treba vodju. I to ne mogu da razumijem, uporno biraju vodje koji nisu odatle, koji dodju odnekud. Milosevicevi roditelji su dosli iz Crne Gore, Seselj je Sarajlija, Vuk Draskovic Hercegovac, Zoran Djindjic je 'dosljo' u Beograd, a i bosanski Srbi izabrase sebi vodju koji je dosao sa Durmitora, iz sela koje je bogu iza nogu.

A iskustva svakog naroda u biranju vodja koji dodju odnekud, sigurno se ne mogu nazvati sretnim. Eto, Napoleon je u Francusku doplovio sa Korzike, da bi ga Francuzi poslije svega sto se desilo otjerali i zatvorili na daleki otok. Ni Hitler nije bio iz Njemacke, rodjen je i odrastao u Austriji, koliko su se Nijemci usrecili njegovom vladavinom ne trebam ni spominjati. Josif Visarionovic Dzugasvili, poznatiji kao Staljin, dosao je iz Gruzije u Moskvu da je zavije u crno. Pa sto bi i Srbija uporno propustala sansu da radi u korist svoje stete.

Rekoh vec da nisam osjetio neku posebnu radost kada sam vidio Seselja izmedju dvojice policajaca na sudjenju, ali nije mi ga nesto ni zao, zao mi je srpskog naroda, i to onog njegovog dijela koji nije nacionalno ostrascen, koji je ostao dovoljno pametan da zna kako Srbija ima neku sansu tek kad shvati kako treba vjerovati samo onim svojim ljudima kakav je, recimo, nekadasnji gradonacelnik Beograda Bogdan Bogdanovic.Ljudima koji su moralno i intelektualno superiorni, koji u drugim narodima ne vide neprijatelje nego bogatstvo kosmopolitizma.

Ne znam ja sta ko misli o Austriji, ali znam da su Srbi bili presretni kada je Andreas Goldberger, austrijski skakac na skijama, u momentu kada je imao visoku temperaturu uzeo srpski pasos i podigao tri prsta u vis. I znam da je Bogdan Bogdanovic, kada su neki vozdovi i neke vojvode uzeli Srbiju pod svoje, dosao u Bec koji ga je primio s postovanjem da bi mu dodijelio i visoka austrijska priznanja. Nisu oni njemu dali s postovanjem ta priznanja da bi se on ulizivao i podilazio 'dekadentnom Zapadu', nego sto znaju da je on onaj dio Srbije koji je u sebi sacuvao one humanisticke vibracije, osjecaj tolerancije, pameti i drustvenog morala. Sa takvim ljudima bi Srbija, mozda, imala sansu. Ovako je:'Da Bog da, kceri, da te Pasa uzme kad ...'

Bio je, prije par godina, Bogdan Bogdanovic i u Innsbrucku. Profesor je imao svoju izlozbu, nisam imao priliku ni srecu da ga upoznam, ali sam ga vidio, samo su nam se pogledi sreli na par trenutaka. I to mi je bilo veliko. Valjda je covjek osjetio da neko bulji u njega, a ja sam u tim ocima tada vidio neku blagu dobrotu i onu ljudsku mudrost koja moze biti jedini pojas za spasavanje ako uletis u neku depresivnu oluju.

I on je, kao i Seselj, i doktor nauka i profesor univerziteta, ali on nije ni bivsi marksista ni sadasnji nacionalista, on je 'samo' arhitekt i veliki humanist. Gospodin. Kad znas za takve ljude, onda znas i to da se noz uzima u ruku samo onda kad ti je viljuska vec u drugoj ruci da nesto fino pojedes, a i da kasika ne treba biti onoliko tupa, kao ona vojvodina, nego ti sluzi da lakse savladas neku dobru kiselu corbu ujutro, ako ti se omakne da budes mahmuran poslije neke uzbudljivo provedene veceri.

A mozda bi neko trebao da vojvodi u Haagu doturi toplomjer, ne bi li shvatio da je i bunilo izljeciva bolest. Da ne spominjem Plavsicku, eto, Goldberger, na primjer. Izlijecen, dosao sebi. Opet leti pod austrijskom zastavom.