Bio sam na odmoru. Znam dvoje mladih, nasih, koji su bili na odmoru, otisli na Azurnu obalu da provjere je li bas tako azurna kao sto se prica. Drugih dvoje mladih, opet nasih, malo se zezali u Oslu sa rajom, pa otisli u Tunis da u Kartagini provjere zasto je Marcus Porcius poznatiji kao Katon Stariji imao tako rusilacke namjere prema tom gradu, pa je sve svoje govore u Senatu starog Rima zavrsavao onim :'Ceterum censeo Carthaginem esse delendam !' Posteno zaradili za posten odmor, neka su.
Ja bio u Bosni (!). Znam, sada svaki napredniji cinik moze reci:' Vidi rodoljuba, umjesto da se kao sav normalan svijet odmori u nekom cestitom hotelu na moru, on ide u Bosnu da sam sebe obmanjuje
kako se svaki puta kada tamo ode, ne osjeca sve vise i vise strancem'.
Moze, ali kako mene u zivotu nije zapala uloga ni heroja ni nekog prevelikog rodoljuba, razlog je sasvim jednostavan - tamo su mi Majka, Sestra, Brat i poneki prijatelj.
Bio sam poslije rata cesto u Bosni i moram priznati da sam svaki put bio u prilici da primijetim pomake na bolje, mic po mic, ali ide na bolje, pa ako se ovako nastavi eto lijepe prilike da za petnaestak godina dostignemo nivo Bugara koji su pred rat dolazili da se odmore na Jadranu. Optimizam i renesansa.
Bosne sto se tice, krenula bi ona brze da se vise ne brukamo pred svijetom, ali neki rodoljubi (tako se bar predstavljaju) potezu rucnu, pa ti se upni koliko hoces i daji gas - dzaba. U to sam se uvjerio i ovaj put. Sreo sam u Sarajevu Jovana Divjaka. General, Srbin koji je branio Sarajevo, vjerovatno najobrazovaniji medju generalima na obadvije strane, dok je branio Sarajevo i nekako, cim su granate sa brda utihnule, proradila je rucna - penzija, u aut. Pa da, kakav je Divjak, on bi i u miru nastavio da se bori, ali ne sa puskom, nego da se Bosna pogura i priblizi sto vise civiliziranom svijetu, samo problem je sto u takvom drustvu imaju efikasan lijek protiv epidemije koja se zove korupcija, a kod nas se bas lijepo uhodala ona:' A gdje sam ja u tom poslu?' Onda se Jovo, kad je vidio da nije igrac za takvu ekipu, okrene pametnijem poslu, sada se brine da pametna bosanska djeca dobiju sansu da se skoluju.
Srecom, ima i pametnog svijeta, pa Francuzi vidjevsi sta Jovo radi, dodijelise mu orden Viteza legije casti, nekako mi ta rijec - vitez - bas pase uz njega. To za taj orden nije mi nista rekao, to sam cuo poslije od drugih, sreli smo se na kratko, samo je prokomentirao moju knjigu koju sam mu poklonio prije dvije godine.
Cudni su ti Francuzi, sto bas moraju da nam pokazu koji smo mi glupani, nije Divjak jedini, eto - Jasna Samic.
Dama koja je doktorirala na Sorboni, napisala desetak knjiga proze i poezije, sto na nasem sto na francuskom jeziku, prevodila sa arapskog, turskog,perzijskog, engleskog i francuskog jezika, do l992.
bila vanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, sada nema posla. Opet proradila ona rucna. Fino joj rekli na Fakultetu:'Ne moze!' Pa kako bi i moglo, zensko pametno a uz to i zgodno, pojavi se na premijeri svoje drame u Teatru u dugoj crnoj haljini sa sesirom sirokog oboda i cibukom u ruci, ali se vec sutra dan moze vidjeti u suknji desetak centimetara iznad koljena. Pa ne ide to, ne uklapa se u sablone, a sve mora biti u sablonu koji kreiraju rodoljubi. Opet, srecom, na ovom svijetu postoji drzava koja se zove Francuska, gdje ljudi imaju normalne kriterije, pa su damu fino zamolili da ona svoje znanje prenosi mladim Francuzima, tako da Jasna Samic i nije u stvari bez posla, predaje u Strasbourg-u u Francuskoj.
I pored svega ona ne moze bez Sarajeva, malo, malo, eto je iz Francuske, dugo smo o tome pricali, cini mi se da je ta njena ljubav nesto sto je izvan njene kontrole.
Od naseg posljednjeg, lanjskog susreta, izasle su joj jos dvije knjige - 'Bosanski paviljon' i 'Soba s pogledom na okean', na obadvije mi je napisala lijepu posvetu.
Da ne ispadne sad kako sam ja preveliki pesimist, tjesi me to da ni kocnice nisu savrseni mehanizmi, ima nade. Divjak se ne predaje, a Boga mi ni Jasna Samic,Sarajevo, ali ono pravo, im ne da, proci ce vrijeme kocnicara.
Za vrijeme tog mog boravka nisam bio jedini koji je dosao da vidi 'Je l' Saraj'vo kao sto je bilo', tri stotine mladih umjetnika iz zemalja Mediterana i citave Europe 'rasturili' su ovaj grad, ali srecom ne granatama nego finim umjetnickim, pozitivnim vibracijama.
U tu atmosferu punu umjetnosti sasvim se uklopila i moja radost kada sam u casopisu 'Lica' procitao pricu Ljubice Zikic, moje dobre jaranice i drage osobe. Sto Ljubica pise i objavljuje dobre tekstove o Camilu Sijaricu, to mi dodje kao normalno, to joj je struka, ali ovo je vec jedan drugi film. Dala mi je rukopise od tri price koje sam odmah procitao , pa neka mi bude oprosteno na subjektivnosti, ali dok sam citao njene price po glavi mi se vrzmao jos jedan pisac cije rijeci volim, ne, ovaj puta to nije bio Camil Sijaric o kome ona voli da pise, bio je to Umberto Ecco. Sad jos pitajte zasto bas on, kad ne znam ni ja. Ljubica ce napisati ciklus od trinaest prica koje su na neki nacin povezane, vec se radujem toj knjizi.
Citajuci knjige Jasne Samic i price Ljubice Zikic, poceo sam nesto razmisljati o jeziku. Jasna pise jezikom koji nije ni cisti bosnjacki, ni cisti hrvatski, ni srpski, (a kojim li to jezikom ja pisem?), pise jednim jezikom koji ja jako dobro razumijem, i to mi je sasvim u redu.Tek kada sam procitao price koje je Ljubica napisala, primijetio sam da ona pise ekavski. I to mi je u redu. Od toliko nasih razgovora nisam primijetio da li govori ekavski ili ijekavski, eto ni sad ne znam, a sto pise ekavski dodje mi kao normalno, odrasla je u Srbiji, to joj je maternji jezik, a to sto voli Sarajevo i zivi u njemu nikome ne daje za pravo da joj osporava njen maternji jezik.
Sad cu poslije ovoga sebe lagano mazohisticki dovesti u situaciju da me neki (zna se koji, OZNA sve dozna)nazovu bosanskim (ne bosnjackim) nacionalistom, unitaristom ili ono sto najmanje boli - neznalicom.
Kako je jezik jedna od znacajnih determinanti u odredjivanju identiteta nekog naroda, pitam se sta je sa Bosnom 'po tom pitanju'? Samo, odmah se namece i pitanje - dobro jezik, ali sta je i sa drugim znacajkama koje odredjuju neciji identitet, a to su nacija i religija (na cemu sad svi jasu)?
Da vidimo kako su taj problem rijesili nasi susjedi i komsije. U drzavi koja se zove Hrvatska, zivi narod koji je hrvatske nacionalnosti i katolicke religije, a koji govori hrvatski jezik. Pa sta? Nista, u redu je, neka su zivi i zdravi. U drugoj drzavi koja se zove Srbija (slutim li to ja?) zivi narod srpske nacionalnosti, sto ce reci - Srbi,a pravoslavne religije. Jezik, zna se, srpski. I to je u redu. Sad se vracam nama.
Nesto razmisljam kako bi to bilo kada bi djeca u osnovnoj skoli iz predmeta, recimo, 'Poznavanje prirode i drustva' uciteljici, na pitanje 'Moja Domovina' odgovarala ovako:'Moja Domovina, ili moja Drzava ima slozen naziv od dvije rijeci i zove se Bosna i Hercegovina zato jer u njoj zive dva ravnopravna naroda, Bosanci i Hercegovci'. Sta je sad, smijesno vam? Nije to nista, sad cete cuti sta mali Perica dalje odgovara:'Ta nasa dva naroda su izborila slobodu vjeroispovijesti, tako da su u nasoj Domovini zastupljeni i Katolicka i Pravoslavna vjera, ali isto tako Islam i Jevrejska religija. Ima i drugih vjerovanja, podosta je ateista i poneki agnostik,a ima i navijaca sarajevskog 'Zelje'. (Za ovo posljednje je Perica fasovao samar jer je uciteljica bila navijac F.K.'Sarajevo'.) U nasoj se Domovini, (nastavlja Perica posto se malo oporavio od samara) kao sto je to obicaj i u susjednim drzavama i njihovom nazivu, jezik zove Bosansko-hercegovacki, odnosno Hercegovacko-bosanski.'
Ako je neko od nacionalista poslije ovoga poceo osjecati neke srcane tegobe, toplo im preporucujem da zdrmaju po jedan konjak, to dokazano pomaze kardio-vaskularnom sistemu.
Eto kako mali Perica meni pomaze da rijesim neke naizgled nerijesive probleme, jednostavno gledajuci kako su drugi to rijesili, sto bi mi bili izuzetak, a uz to bi i izbjegli da budemo lopovi.Kako sad lopovi? Pa lopov je onaj ko ukrade tudje, zar nije lopovluk ako jezik druge drzave proglasis svojim, ili ako naciju druge drzave proglasis svojom? I mali Perica zna da su u Srbiji srpska nacija i srpski jezik, a u Hrvatskoj hrvatska nacija i hrvatski jezik, sto nas onda vraca na one dvije rijeci u nazivu nase drzave, jednostavno da se zna o kome se radi.
A sta cemo sa Bosnjacima? Sad, salu na stranu, i ja kuburim sa terminom 'Bosnjaci'.Citao sam knjigu o Adilu Zulfikarpasicu (Adil-beg je jedna od rijetkih osoba kojoj pristaje onaj naziv - gospodin) u kojoj on navodi da je njegov rahmetli Otac rekao da su bosanski Muslimani - Bosnjaci a ne Bosanci, jer Bosanac je (po njemu) vrsta bosanskog psa. Kako je Adil-beg bio jedan od osnivaca SDA i to utjecajan (poslije je ta ljubav,naravno, pukla), ostao je naziv Bosnjaci. Oprostite, ja se ipak ne osjecam Bosnjakom i pored mog imena i prezimena, ja sam Bosanac. U Dalmaciji zive Dalmatinci, a onaj lijepi pas se zove 'Dalmatiner' (imao sam jednog takvog psa, zvao se 'Aron', ne mogu ga jos prezaliti). Ili,kako se Hercegovac moze osjecati Bosnjakom kad je njemu Neretva sladja od Bosne. Nije mali Perica daleko od pameti kad kaze Bosanci i Hercegovci kao narodi.
Sto se jezika tice, fino Perica kaze :'Bosansko-hercegovacki, odnosno Hercegovacko-bosanski'. Sad, postavlja se pitanje, kakav je to jezik? Lijep, bogat da ne moze biti bogatiji, neka Dragan iz Bijeljine, Ante iz Citluka i Meho iz Sarajeva govore i pisu onako kako su im ocevi i djedovi govorili i sve ce biti u redu, njih trojica ce se lako razumjeti, cak mislim lakse nego Dudek iz Zagorja i moj Frane iz Dubrovnika kada obadva govore svojim autohtonim jezikom, jezikom svojih djedova, a obadvojica, kazu, govore hrvatski. Jer, meni je svejedno hocu li popiti kafu, kavu ili kahvu,samo da je dobra i da je kelner taj dan dobre volje. Tako, kako ce Jasna ili Ljubica pisati, kojim jezikom, ma boli me uho, vazno mi je sta te dvije dame kazu u svom rukopisu. A obadvije vole Bosnu. K'o i ja, kakav sam mahnit.
Sva ova prica o jeziku i kao bajagi Perici govori mi koliko se mi u stvari bavimo nevaznim stvarima. Bitno nam je kako ce se zvati nacija, kako ce se zvati jezik, da se tacno zna sta je cije i nemoj slucajno da diras u moje, bicu ugrozen, a onda se pripazi.
Meni je trebao skoro citav zivot da prodje pa da shvatim sta je jezik u stvari, (dobro, znam oni pamtni su to oduvijek znali, kao sto i inace sve znaju)da to nije nesto sto ce mi biti karakteristika da sam drugaciji od ostalih, nego da je to put da dodjem do drugacijih ljudi, da upoznam drugacije zivote i svjetove,druge navike i nacine razmisljanja, da upoznam druge jezike.
Samo ima i u tome jedna tegoba koja i mene podobro tisti, a to je, sto je covjek stariji sve mu teze ide sa drugim jezicima. Znao je to jos stari lisac Shakespeare kada u 'Richard-u II' govori o belaju sto je strefio Thomasa Mowbray-a, Vojvodu od Norfoka. Naime, kada je Vojvoda pretjerao sa budalastinama, Kralj je odlucio da ga protjera iz Engleske. Vojvoda od Norfoka je znao da ce svugdje gdje dodje biti prognanik, a da tamo zivis valja ti nauciti njihov jezik, pa kumi - moli Kralja:
'Teska je to osuda, gospodaru moj,
kazna koja te lisava tvog jezika'.
Ali, kako se carska ne porice, nas Thomas kad vidi da mu nema druge mora iz inata pokazati bar malo prkosa:
'Zbogom gospodaru, zalutati necu,
sem Engleske, cijeli svijet mi je sad put'.
Vidim ja da nam Shakespeare fali, da kocnicarima objasni da nas jezici spajaju a ne prave dusmanima.
Jeste li primijetili kako ne spominjem Opstinu koja se zvala Moj Rodni grad? Bio sam i tamo, bolje je i da ne spominjem, tuga i cemer.