Moram priznati da sam volio Beograd. Nije to bilo zbog Novog Beograda koji je na ho-ruk sistem podignut na pjescanoj podlozi i u kome su, uglavnom, stanovali politicari i oficiri, ne, volio sam onu njegovu drugu stranu preko 'Gazele' gdje se moglo otici u Skadarliju ili 'Kod Mike Alasa'.
U Skadarliji si mogao sjedjeti za stolom za kojim su pocesto bili Danilo Kis, Zoran Radmilovic ili Olja Ivanjicki, oni tu nisu dolazili samo da se najedu i napiju, dolazili su zbog necega sto se samo tu moglo dozivjeti, zbog atmosfere i duha koji je tu vladao. Slicno je bilo i 'Kod Mike Alasa' gdje se jela najbolja riba. Uz vino, naravno.
A u restoranu Filmskog grada na Kosutnjaku pjevala je moja sugradjanka Zilha Bajraktarevic zbog cije se pjesme (i izgleda) stolica morala narucivati unaprijed i preko veze. Zilha je imala neku rasnu ljepotu od rodjenja i lijep glas, pa smo njenom znatno mladjem bratu koji je sa mnom isao u isti razred osnovne skole svi pomalo zavidjeli. A zavidjeli smo mu i na tome sto je njegov otac Mehmed koga su zvali 'Garan' imao slasticarnu iz koje je momak koji je tu radio, na kolicima sa velikim tockovima raznosio sladoled po gradu. U to vrijeme bili su u modi italijanski filmovi, a jedna od ljepotica iz tih filmova bila je Silvana Mangano. Sta se drugo moglo i ocekivati od male varosi, nego da lijepoj Zilhi da nadimak 'Silvana'. Zilhi to nije bilo bas ni mrsko, pa je to uzela kao svoje 'umjetnicko' ime i krenula sigurna u sebe, svoj izgled i svoj glas, u bijeli svijet. Put je preko Ilidze odvede do Beograda koji je bio glavni cilj lijepih djevojaka zeljnih slave.
Dok je pjevala u Beogradu, jedan mladic, (pa jos i inzinjer) Radmilo Armenulic, toliko je izgubio glavu za njom, da je noci i noci provodio buljeci u nju bez rijeci. Kad je dosao do rijeci, Zilha Bajraktarevic je postala Silvana Armenulic. Ostalo, oni stariji znaju.
Sada, prema tom Beogradu osjecam isto kao i prema Ulan Batoru ili Kuala Lumpuru, sto ce reci - ama bas nista. Cak ni indignaciju. Ionako vise nema ni Danila Kisa ni Zorana Radmilovica, a pitaj Boga sta je i sa Oljom Ivanjicki
Beograd mi je pao na pamet nedavno dok sam gledao sarajevski TV Dnevnik, onaj dio kada su izvjestavali sa postavljanja kamena temeljca za ponovnu gradnju Ferhadije dzamije u Banjoj Luci. Od temeljca ne bi nista ali je kamenja bilo dovoljno, ne bih o tome, to je tema i prica za sebe, nego jedan detalj iz tog izvjestaja. Pitao je reporter gradjane Banja Luke za misljenje o svemu tome, odgovori su bili razliciti, a jedan mladji covjek odgovori da je on Beogradjanin, da je tu nekim poslom, i shodno beogradskoj 'sirini' rece da sve to nije trebalo da se desi bas tako. Fino, pomislih ja. Onda on doda na to:'Eto, ja sam sa strane (biva, kao nepristrasan) ali i meni je zasmetala ona zelena zastava'(!!!).Ma, sta mi rece? Stvarno?
Nema sanse da bilo kada popricam sa tim mladim covjekom, pa da ga, mozda, samo podsjetim na ponesto. Recimo, u Opstini koja se zvala Moj Rodni Grad, na vrhu tvrdjave koju je prije vise od 5oo godina sagradio moj imenjak neimar Ibrahim, stoji evo vec skoro deset godina zastava naroda kome pripada taj mladic. Zastava koja prije nikada nije tu stajala, sada stoji, i niko je ne skida i ne gadja kamenjem.
Ja mogu da razumijem averziju mladog Beogradjanina prema toj zastavi zelene boje, nju su, i religiju koju ona simbolizira, donijeli jos davno agresori koji su na Kosovu polju odrzali Srbima manje predavanje o taktici i poznavanju vojnih vjestina. Srbi su i tada, sto je nornalno, imali svoje i nacionalne i religijske zastave, a sada je rijec samo o religijskim. Kada su oni sto su donijeli zelene zastave, pa ih poboli od Kosova pa sve do na vrh Kalemegdana, zavladali Srbijom, nisu derali ni kamenovali srpske pravoslavne zastave. Cak je silni Mehmed - pasa Sokolovic odrijesio kesu sa zlatnicima kako bi od neugledne Pecke Patrijarsije napravio reprezentativno zdanje u kome ce da stoluje Pecki Patrijarh, njegov brat Bajo Sokolovic.
Mogu samo zamisliti kakva je to bila festa na svecanom otvaranju obnovljene Pecke Patrijarsije, zvanice, uglednici, svestenici i hodze, vitezovi i begovi, Patrijarh i Pasa (onako, bratski), istina bez americkog ambasadora i predstavnika medjunarodne zajednice koje bi se moglo zatvoriti par sati u neku od odaja Patrijarsije, ali to ne umanjuje znacaj ove svecanosti. Onima koji su u tom trenutku bili na vlasti nije smetalo sto je sve bilo okiceno pravoslavnim zastavama, niti su smatrali da te zastave treba skidati i derati posto nisu zelene.
A eto sada nasem Beogradjaninu smeta zelena zastava.
Da Beogradjanima ne smeta samo zelena zastava moglo se uvjeriti na jednom izvjestaju Euro-newsa koji je prikazao tucu navijaca 'Partizana' i 'Zvezde'. Jedan mladic koji nije bio ni Musliman ni Turcin, pored koga je lezala zastava njegovog kluba, sjedio je na tribini stadiona pokrivsi glavu rukama, dok ga je grupa od sedam-osam mladica, navijaca protivnickog kluba. udaralo dusmanski nogama po glavi i rebrima
Ponekad ima i drugacijih odnosa prema 'tudjoj' zastavi. Bio sam na derby nogometnoj utakmici 'Tirol' - 'Sturm'. Pristojnost bi, je li, nalagala da navijam za 'Tirol', klub iz grada gdje sam na 'privremenom zivotu', ali, eto, ja navijam za 'Sturm', ciji je trener car Ivica Osim. Sjedio sam na tribinama medju navijacima 'Tirola' u drustvu sa svojim sinom (izvelo dijete oca na utakmicu), a na jednom dijelu tribina, odvojeni ogradom, bili su navijaci 'Sturma' koji su doputovali iz Graza.
Trebam li reci da su tribine bile pune zastava obadva kluba, kad u jednom trenutku pred pocetak utakmice, medju navijace 'Tirola' dodje jedan mladic koji je nosio zastavu 'Sturma', sal oko vrata i visoku kapu sa obiljezjima kluba za koji navija. Ja se sledio sjetivsi se kako je prosao onaj mladic u Beogradu koji je zalutao medju protivnicke navijace. Kada je napadao 'Tirol' mahalo se zastavama 'Tirola', a kada je napadao 'Sturm' mahao je onaj mladic. Poslije utakmice mladic je izasao sa stadiona zagrljen sa navijacima domaceg kluba.
Ispada da ipak nije problem u zastavama nego u necem drugom. Mentalitetu? Ne znam. Znam samo to, da od kada sam ovdje, nikada nisam imao neprilika sa Austrijancima sto je moja zastava neka druga zastava, pa ispada da bi mi, koji smo malo juznije od njih, mogli ponesto nauciti od njih kad je u pitanju odnos prema 'tudjoj' zastavi, da ne kazem tolerancija.
Onda se sjetim da onaj moler Adolf, kome su tepali Hitler, i koji je bio glavni serif u doba njemackog fasizma, u stvari i nije bio Nijemac, nego Austrijanac, da su vecina upravnika njemackih koncentracionih logora bili Austrijanci, oni nisu bacali kamenje kao oni u Banjoj Luci, to je bilo ispod njihovog nivoa, ali znali su sutati ljude u glavu bas kao oni momci u Beogradu, ili pucati u neduzne ljude kao oni, znate vec gdje.
Ne bi bilo bas sportski da sad ispadne kako smo neki 'mi' blage telece naravi a svi ostali barabe i siledzije, zeza me onaj podatak da je i na Bas-Carsiji, poslije mahanja nekim zastavama bilo reakcije po zakonima tarzanske dzungle u stilu 'Ja Gavrilo Princip - Ti Dzejn, poklanjam ti metak'.
Zastava ima razlicitih. Bilo bi lijepo da se sve leprsaju slobodno, da nikome ne prijete i da ih niko ne gadja kamenjem. I ljudi su razliciti. Bilo bi lijepo da svi zive slobodno, da nikome ne prijete i da ih niko ne gadja kamenjem. Kako nam je tesko da se na to naviknemo.
'Sturm' je izgubio - pa sta? Da li ja sad treba da gadjam nekoga sa zastavom 'Tirola'? Ne pada mi na pamet, pivo se i dalje tocilo kao i prije utakmice..