Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
Zivjeti u dvorcu
00.00.0000 00:00:00
U vrijeme mog djetinjstva (a to primjereno mom uzrastu, godinama i izgledu, i moralo je da bude jos u proslom stoljecu) nije bilo interneta, pa je glavni magnet za nas, tadasnje klince i klinceze, bilo kino. Tu si mogao da zivis jedan drugi zivot pun maste, da navijas za kauboje ili Indijance, da prisustvujes borbi musketira i uzivas u njihovoj vjestini macevanja, da se divis hrabrosti vitezova i tako udjes u odaje neosvojivih dvoraca u kojima su zivjeli grofovi.
Izlazak iz bioskopa nije bio bas ocaravajuci, kauboji, musketiri, vitezovi, grofovi, nestajali su kao u magli, vracao si se u stvarnost koju si kasnije pokusavao da pretvoris u neki svoj svijet koji bi imao bar nesto vise privlacnosti nego sto je to on stvarno bio.
Ipak, prije desetak godina imao sam srecu da mi se ispuni dio djetinjih mastarija, pio sam rujno vino sa pravim vitezom. Istina, on nije imao ostri mac ni sesir ukrasen perjem, ali je imao pero koje je bilo ostrije od bilo kojeg maca. Bio je to Kolja Micevic koji je zbog sirenja francuske kulture dobio francuski orden Viteza legije casti.
Sto se kauboja tice, sto sam bivao stariji sve manje sam imao zelju da upoznam nekog kauboja jer oni su svoje probleme rjesavali pesnicom i metkom, ispada, da kada bi se sada ispostavljali neki racuni za ono sta su oni radili Indijancima, mogu biti jako sretni sto tada nije bilo medjunarodnog suda za ratne zlocine i gospodje Karle del Ponte. Ne znam da li su Indijanci znali za rijec 'genocid', ali znam da su cuveni rezervati za Indijance u Americi klasican primjer zlocina protiv covjecnosti. Kud ih kauboji pobise, kud otjerase sa ognjista, kud ih pozatvarase u logore pod kontrolom. Imam dojam da kada se uporede neke sudbine i ja ispadam neka varijanta Indijanca.
Kao sto se vidi prognanicke muke ne poznaju nacionalnosti. Ovdje, u Innsbruck-u, u Tirolu, nedavno je umro jedan prognanik. Madzar. Meni je oduvijek asocijacija na Madzarsku bila neka cudna veza dva grada 'Sombor-Segedin', Sombor u Vojvodini, Segedin u Madzarskoj.
U tom Segedinu postoji jedan dvorac (kao onaj iz filmova mog djetinjstva) ciji su vlasnici bili grofovi po kojima je grad i dobio ime, a kad hoce slucajnost, moj bliski susjed, prognanik iz Madzarske koji je nedavno umro bio je upravo grof SEGEDY. Aristokrata jos iz vremena Austro-Ugarske imao je velike probleme kada su Nijemci u drugom svjetskom ratu okupirali Madzarsku, nekako je to pretrpio, ali kada su dosli 'crveni' sa svojim 'nacionalizacijama' i oduzimanjem privatne imovine, grof Segedy je bio sretan da spasi glavu i nadje utociste u preostalom dijelu Austro-Ugarske monarhije, u Austriji.
To sto je bio grof nije me bas obaralo s nogu, pogotovo sto su se moja djecija mastanja poslije gledanja onih filmova pretvorila u nesto sasvim drugo, a i sto ima razlicitih grofova, razlicite 'specificne tezine', za ovoga se bar moze reci da je bio aristokrata par excellence, ali ono na cemu sam mu beskrajno zavidio , bilo je to sto je govorio sest svjetskih jezika, a pod stare dane da mu ne bude dosadno, poceo je uciti i kineski.
U svoj dvorac se nije mogao nikada vratiti, nije mu dala madzarska vlast, ali srecom vrijeme prolazi, sistemi i shvatanja se mijenjaju, pa ce bar ostaci grofa Segedy-a ipak biti sahranjeni na njegovom imanju u Segedinu.
Srecom, ni svi grofovi nisu u zivotu prosli tako lose kao ovaj fini covjek, grof Segedy, uvjerio sam se u to.
Na petnaestak kilometara od Innsbruck-a, na uzvisici, okruzen sumom, izdize se dvorac iz XIV stoljeca koji pamti generacije grofova koji su tu zivjeli. Na drugom katu tog dvorca je tehnicki biro u koji sam ja obavezan doci svaki radni dan, jer sam tu, sto bi se kod nas nekad reklo, 'udruzio rad i sredstva'. Istina, kada sam se 'udruzivao' bio sam potanak sa sredstvima, jer su ona sredstva koja sam nekada do rata imao,sada, vjerovatno, negdje u Srbiji, pa sam mogao 'udruziti' samo rad.
U prizemlju dvorca je nekoliko dvorana sa ogromnim slikama grofova, nekadasnjih vlasnika dvorca kroz generacije. U tim dvoranama desavaju se neke fine seanse, izlozbe slika, koncerti ozbiljne muzike i jos sto sta. Cesto mi je palo na pamet razmisljanje nekih mojih zemljaka koji tvrde da se Austrijanci ne znaju provoditi ni veseliti kao mi.Uh, kako to oni dobro znaju, uvjerio sam se u ovom dvorcu poslije otvaranja nekih izlozbi, desilo mi se da sam uz njihovo fino drustvo i nista losije austrijsko vino znao docekati i zoricu ranu.
Dvorac ne spominjem zbog biroa i dvorana u kojima mi zna biti lijepo,nego zbog vlasnice dvorca, grofice koja zivi na prvom katu. Kad god je sretnem proradi masta iz djetinjstva i onih filmova, dama visoka, vitka, izlazi svakoga dana u deset sati na obaveznu setnju sa psom i zenom koja je prati. To sa setnjom, psom i zenom koja je prati, sasvim se uklapa u neku moju predstavu o pravoj grofici, ali ono sto me svaki put navodi na divljenje je to da ta zena ima devedeset i cetiri godine i da bez icije pomoci svaki dan savlada uzbrdicu koja vodi prema dvorcu (a koja mene dobro zadise), i jos pride oko pedesetak stepenica. Da se nesto napatila u zivotu, primijetio je jedan zlobnik, nisam bas siguran da bi joj to i danas uspijevalo.
Prilikom naseg upoznavanja pao je, naravno, rukoljub sa moje strane, cega se, cini mi se, i ona vec odvikla, ali sta mogu kad smo mi Bosanci sacuvali neke fine manire koje smo pokupili jos iz doba Austro-Ugarske okupacije. Zbog toga se ja toj finoj dami prilikom svakog naseg susreta obracam sa 'Ihre Majestät' sto ce reci 'Vasa Visosti', a ona odgovori 'Moj fini Bosanac', sto je najbolji znak da obadvoje uzivamo u finom zezanju.
Sto se tice tog 'zivota u dvorcu' ja sam, hvala na pitanju, jako zadovoljan, ali ima nesto sto mi smeta (Sad ce neko reci:'Ne mozes Bosancerosu ugoditi da si 'tica', i u pravu je). Naime, u jednoj od dvorana koje koristi Biro, u kojoj malo i ja uz ekipu Austrijanaca pomazem progresu mrskog nam kapitalizma u slobodarskoj Austriji (koji mi, medju nama receno, sasvim odgovara), na zidu vise tri slike veceg formata prema kojima je okrenut stol za kojim bas ovih dana radim, tako da su mi, htio, ne htio, stalno pred ocima. Kako slike oduvijek za mene nisu samo dekorativni dio prostora, prvog dana kada sam dosao bio sam odusevljen, slike su iz XVII stoljeca, a radio ih je tip koji je bio ne majstor, nego velemajstor, slikarski besprijekorno, sa jednim suptilnim i rafiniranim tretmanom boje i kompozicije slika. Tri slike, dva mladica i jedna mlada dama, anatomski besprijekorno uradjeni, a dama cak i sa blagom erotiziranom notom.
Pa kako ti to sve moze smetati? - pitace neko. Moze. Moj problem je sto se ja uvijek kada gledam sliku pitam sta je slikar osjecao kad je pravio sliku, a na ove sve tri slike, obadva mladica a i mlada dama, drze u jednoj ruci sablju sa koje kaplje krv, a u drugoj neciju odsjecenu glavu.
Slikari, kao i ostali umjetnici, po svojoj vokaciji nisu ubice, rijetko koji od te vrste ima ubilacke instinkte, tako da ne vjerujem da je ovaj velemajstor tim slikama rjesavao neke svoje psihijatrijske frustracije. Prije ce biti da je slike narucio grof koji je u to vrijeme bio vlasnik ovog dvorca kako bi mogao uzivati ne samo u slikarskoj vjestini, nego i u narucenoj temi.
Poslije toga ti se samo od sebe namece pitanje: - pa kako je i sagradjen svaki dvorac? Time sto je gospodin grof radio od jutra do mraka kako bi kupio gradjevinski materijal, ili je to od haraca koji su kupili vitezovi sa sabljama i u oklopima, pa ako si slabiji i siromasniji toliko da ne mozes placati vojsku koja te cuva, a uz to ti padne na pamet da se pobunis, pa jos spomenes demokraciju,toleranciju, pozoves se na humanost, eto ti fine sanse da ti glavu drzi u svojoj ruci neka mlada, sarmantna dama.
Mene sto se tice, nisam zabrinut,obzirom na moj uzrast nema vise sanse da bi neka mlada dama drzala moju glavu u ruci (ili krilu), a i ova fina gospodja grofica koju vrlo rado ponekad sretnem je jako miroljubiva i prijatna, uzima svoju varijantu haraca koji joj placa moj sef kao zakupninu sto koristi dvorac za potrebe Biroa, tako da sve stima, osim onoga sto se ja uvijek kada gledam te slike pitam - Boze, sta osjeca neko ko sabljom (ili nozem) ubija drugog covjeka? U ime cega? Patriotizma, vjere, nacije, ubjedjenja, ideje? Cini mi se zbog svega sto moze biti u ulozi maske kako bi se opravdalo to da imas dvorac. Ili racun u Svicarskoj.
To sa ubistvima i bogacenjem samo nekih, odnekud mi je poznato, mislio sam da je to samo nas ekskluzivni recept. Prevarih se naivan.
Izlazak iz bioskopa nije bio bas ocaravajuci, kauboji, musketiri, vitezovi, grofovi, nestajali su kao u magli, vracao si se u stvarnost koju si kasnije pokusavao da pretvoris u neki svoj svijet koji bi imao bar nesto vise privlacnosti nego sto je to on stvarno bio.
Ipak, prije desetak godina imao sam srecu da mi se ispuni dio djetinjih mastarija, pio sam rujno vino sa pravim vitezom. Istina, on nije imao ostri mac ni sesir ukrasen perjem, ali je imao pero koje je bilo ostrije od bilo kojeg maca. Bio je to Kolja Micevic koji je zbog sirenja francuske kulture dobio francuski orden Viteza legije casti.
Sto se kauboja tice, sto sam bivao stariji sve manje sam imao zelju da upoznam nekog kauboja jer oni su svoje probleme rjesavali pesnicom i metkom, ispada, da kada bi se sada ispostavljali neki racuni za ono sta su oni radili Indijancima, mogu biti jako sretni sto tada nije bilo medjunarodnog suda za ratne zlocine i gospodje Karle del Ponte. Ne znam da li su Indijanci znali za rijec 'genocid', ali znam da su cuveni rezervati za Indijance u Americi klasican primjer zlocina protiv covjecnosti. Kud ih kauboji pobise, kud otjerase sa ognjista, kud ih pozatvarase u logore pod kontrolom. Imam dojam da kada se uporede neke sudbine i ja ispadam neka varijanta Indijanca.
Kao sto se vidi prognanicke muke ne poznaju nacionalnosti. Ovdje, u Innsbruck-u, u Tirolu, nedavno je umro jedan prognanik. Madzar. Meni je oduvijek asocijacija na Madzarsku bila neka cudna veza dva grada 'Sombor-Segedin', Sombor u Vojvodini, Segedin u Madzarskoj.
U tom Segedinu postoji jedan dvorac (kao onaj iz filmova mog djetinjstva) ciji su vlasnici bili grofovi po kojima je grad i dobio ime, a kad hoce slucajnost, moj bliski susjed, prognanik iz Madzarske koji je nedavno umro bio je upravo grof SEGEDY. Aristokrata jos iz vremena Austro-Ugarske imao je velike probleme kada su Nijemci u drugom svjetskom ratu okupirali Madzarsku, nekako je to pretrpio, ali kada su dosli 'crveni' sa svojim 'nacionalizacijama' i oduzimanjem privatne imovine, grof Segedy je bio sretan da spasi glavu i nadje utociste u preostalom dijelu Austro-Ugarske monarhije, u Austriji.
To sto je bio grof nije me bas obaralo s nogu, pogotovo sto su se moja djecija mastanja poslije gledanja onih filmova pretvorila u nesto sasvim drugo, a i sto ima razlicitih grofova, razlicite 'specificne tezine', za ovoga se bar moze reci da je bio aristokrata par excellence, ali ono na cemu sam mu beskrajno zavidio , bilo je to sto je govorio sest svjetskih jezika, a pod stare dane da mu ne bude dosadno, poceo je uciti i kineski.
U svoj dvorac se nije mogao nikada vratiti, nije mu dala madzarska vlast, ali srecom vrijeme prolazi, sistemi i shvatanja se mijenjaju, pa ce bar ostaci grofa Segedy-a ipak biti sahranjeni na njegovom imanju u Segedinu.
Srecom, ni svi grofovi nisu u zivotu prosli tako lose kao ovaj fini covjek, grof Segedy, uvjerio sam se u to.
Na petnaestak kilometara od Innsbruck-a, na uzvisici, okruzen sumom, izdize se dvorac iz XIV stoljeca koji pamti generacije grofova koji su tu zivjeli. Na drugom katu tog dvorca je tehnicki biro u koji sam ja obavezan doci svaki radni dan, jer sam tu, sto bi se kod nas nekad reklo, 'udruzio rad i sredstva'. Istina, kada sam se 'udruzivao' bio sam potanak sa sredstvima, jer su ona sredstva koja sam nekada do rata imao,sada, vjerovatno, negdje u Srbiji, pa sam mogao 'udruziti' samo rad.
U prizemlju dvorca je nekoliko dvorana sa ogromnim slikama grofova, nekadasnjih vlasnika dvorca kroz generacije. U tim dvoranama desavaju se neke fine seanse, izlozbe slika, koncerti ozbiljne muzike i jos sto sta. Cesto mi je palo na pamet razmisljanje nekih mojih zemljaka koji tvrde da se Austrijanci ne znaju provoditi ni veseliti kao mi.Uh, kako to oni dobro znaju, uvjerio sam se u ovom dvorcu poslije otvaranja nekih izlozbi, desilo mi se da sam uz njihovo fino drustvo i nista losije austrijsko vino znao docekati i zoricu ranu.
Dvorac ne spominjem zbog biroa i dvorana u kojima mi zna biti lijepo,nego zbog vlasnice dvorca, grofice koja zivi na prvom katu. Kad god je sretnem proradi masta iz djetinjstva i onih filmova, dama visoka, vitka, izlazi svakoga dana u deset sati na obaveznu setnju sa psom i zenom koja je prati. To sa setnjom, psom i zenom koja je prati, sasvim se uklapa u neku moju predstavu o pravoj grofici, ali ono sto me svaki put navodi na divljenje je to da ta zena ima devedeset i cetiri godine i da bez icije pomoci svaki dan savlada uzbrdicu koja vodi prema dvorcu (a koja mene dobro zadise), i jos pride oko pedesetak stepenica. Da se nesto napatila u zivotu, primijetio je jedan zlobnik, nisam bas siguran da bi joj to i danas uspijevalo.
Prilikom naseg upoznavanja pao je, naravno, rukoljub sa moje strane, cega se, cini mi se, i ona vec odvikla, ali sta mogu kad smo mi Bosanci sacuvali neke fine manire koje smo pokupili jos iz doba Austro-Ugarske okupacije. Zbog toga se ja toj finoj dami prilikom svakog naseg susreta obracam sa 'Ihre Majestät' sto ce reci 'Vasa Visosti', a ona odgovori 'Moj fini Bosanac', sto je najbolji znak da obadvoje uzivamo u finom zezanju.
Sto se tice tog 'zivota u dvorcu' ja sam, hvala na pitanju, jako zadovoljan, ali ima nesto sto mi smeta (Sad ce neko reci:'Ne mozes Bosancerosu ugoditi da si 'tica', i u pravu je). Naime, u jednoj od dvorana koje koristi Biro, u kojoj malo i ja uz ekipu Austrijanaca pomazem progresu mrskog nam kapitalizma u slobodarskoj Austriji (koji mi, medju nama receno, sasvim odgovara), na zidu vise tri slike veceg formata prema kojima je okrenut stol za kojim bas ovih dana radim, tako da su mi, htio, ne htio, stalno pred ocima. Kako slike oduvijek za mene nisu samo dekorativni dio prostora, prvog dana kada sam dosao bio sam odusevljen, slike su iz XVII stoljeca, a radio ih je tip koji je bio ne majstor, nego velemajstor, slikarski besprijekorno, sa jednim suptilnim i rafiniranim tretmanom boje i kompozicije slika. Tri slike, dva mladica i jedna mlada dama, anatomski besprijekorno uradjeni, a dama cak i sa blagom erotiziranom notom.
Pa kako ti to sve moze smetati? - pitace neko. Moze. Moj problem je sto se ja uvijek kada gledam sliku pitam sta je slikar osjecao kad je pravio sliku, a na ove sve tri slike, obadva mladica a i mlada dama, drze u jednoj ruci sablju sa koje kaplje krv, a u drugoj neciju odsjecenu glavu.
Slikari, kao i ostali umjetnici, po svojoj vokaciji nisu ubice, rijetko koji od te vrste ima ubilacke instinkte, tako da ne vjerujem da je ovaj velemajstor tim slikama rjesavao neke svoje psihijatrijske frustracije. Prije ce biti da je slike narucio grof koji je u to vrijeme bio vlasnik ovog dvorca kako bi mogao uzivati ne samo u slikarskoj vjestini, nego i u narucenoj temi.
Poslije toga ti se samo od sebe namece pitanje: - pa kako je i sagradjen svaki dvorac? Time sto je gospodin grof radio od jutra do mraka kako bi kupio gradjevinski materijal, ili je to od haraca koji su kupili vitezovi sa sabljama i u oklopima, pa ako si slabiji i siromasniji toliko da ne mozes placati vojsku koja te cuva, a uz to ti padne na pamet da se pobunis, pa jos spomenes demokraciju,toleranciju, pozoves se na humanost, eto ti fine sanse da ti glavu drzi u svojoj ruci neka mlada, sarmantna dama.
Mene sto se tice, nisam zabrinut,obzirom na moj uzrast nema vise sanse da bi neka mlada dama drzala moju glavu u ruci (ili krilu), a i ova fina gospodja grofica koju vrlo rado ponekad sretnem je jako miroljubiva i prijatna, uzima svoju varijantu haraca koji joj placa moj sef kao zakupninu sto koristi dvorac za potrebe Biroa, tako da sve stima, osim onoga sto se ja uvijek kada gledam te slike pitam - Boze, sta osjeca neko ko sabljom (ili nozem) ubija drugog covjeka? U ime cega? Patriotizma, vjere, nacije, ubjedjenja, ideje? Cini mi se zbog svega sto moze biti u ulozi maske kako bi se opravdalo to da imas dvorac. Ili racun u Svicarskoj.
To sa ubistvima i bogacenjem samo nekih, odnekud mi je poznato, mislio sam da je to samo nas ekskluzivni recept. Prevarih se naivan.
Interaktivno
- Forum
- Recepti
- Vicevi
- Grafiti
- Foto dana
- Adresar
- Web tragač
- Tekstovi i spotovi
- Collegium Poeticum
- Vremenska prognoza
- Stanje na putevima



