Jasmila Žbanić odudara. Plaho. Iz više razloga. Prvo, usudila se da dokaže kako se iz bosanskog blata ne mora isplivati samo lopovlukom, nego i talentom pomiješanim sa pameću, a drugo, da razbije mušku šovinističku teoriju kako su uspješne žene obavezno muškobanjaste i frustrirane. A ona baš lijepo izgleda sa svojom manekenskom vitkoćom i profinjenim licem.

Kada sam na ekranu gledao dodjelu zlatnog “mede” u Berlinu, na um mi je pala – Janica Kostelić. Jer, kada se i Janica  okitila zlatom, u publici se mogao vidjeti ogromni transparent na kome je pisalo:”Svi smo mi Janica”. Tako će biti, pretpostavljao sam, i sa Jasmilom, da  će se naći neka budala i napisati:”Svi smo mi Jasmila”. E, pa, - ne može. Jedina osoba pored Jasmile koja ima pravo na tog “medu” je – njena kćerkica. Za nju sam sasvim siguran da je cijelo vrijeme stvaranja “Grbavice” bila neupitno najveći oslonac pobjednici berlinskog Festivala. A sad bi svi da se okite zlatom, političari bi  da se slikaju s njom tvrdeći kako je to “naš” bosansko-hercegovački uspjeh, ali gdje su bili, pitam se, kada je Jasmila sa scenarijem pod rukom obilazila kojekakve pragove tražeći sredstva za snimanje “našeg” filma.

Dobro, ne moram ni ja sad pretjerati, eto, recimo, Gavro Grahovac kao ministar za kulturu učinio je sve što je mogao da pripomogne, a bilo je i drugih koji su se svojski trudili da “Grbavica” uspije. Ali, ipak, to je samo njen uspjeh a ne svih nas, mi ostali možemo samo iskreno aplaudirati i poželjeti da ta mlada i pametna žena nastavi tako i dalje.

Ne mislim ja da sam neki vajni filmski kritičar pa mi ne pada na pamet da pišem prikaz tog filma i njegovog „zanatskog“ umijeća (pogotovo što film još nisam ni vidio, ali i to će biti uskoro), ali ono sto sam doznao iz „tiska“ bilo je dovoljno da Jasmila Žbanić postane dama koju neizmjerno cijenim. O čemu se radi?

Treba kod nas, izgleda, biti žensko da bi imao muda i snage da se uhvatiš u koštac sa problemom od koga bježe svi muškarci. Problem silovanih žena.

Možda tu, ipak, ima neke logike. I sama Jasmila ima kćerku koja se, srećom, rodila iz najčišće ljubavi, i kada, kao majka, drži to nježno biće u rukama, kao žena može najbolje osjetiti kako bi se mogla osjećati žena koja je rodila dijete što se rodilo kao rezultat silovanja.

Zna se koje su žene u ratu na Grbavici silovane a ko su silnici, ali veličina ovog filma je u tome sto je to osuda zločina, a ne jednog naroda. Ona u filmu nigdje ne spominje da su to radili Srbi, nego – četnici. Jer dobro zna da svi Srbi nisu četnici.

I sam nosim neka ružna sjećanja iz tog rata vezana za četnike, ali mi to nije prepreka da i danas imam dobre prijatelje koji su Srbi, koji, kao i ja, znaju da su zločine pravili samo – zločinci.

Zbog toga me je, i pored sve ozbiljnosti koju implicira ova teška tema u filmu, nasmijao tekst koji sam pročitao u jednim srpskim novinama, naime, osnivač i predsjednik Akademije “Ivo Andrić” (za koju nisam ni znao), izvjesni Radomir Smiljanović (po svemu Srbin) je najavio kako će ova “institucija” podici tužbu protiv Jasmile Žbanić zbog “izazivanja mržnje na vjerskoj, rasnoj i nacionalnoj osnovi”.

Čestitam.Čestitam na upornosti da se dokaže kako je ljudska glupost neizmjerna.

Na stranu moja “morbidna satanizacija srpskog naroda” što mi je u svom komentaru poručio jedan skriveni nacionalista (što je daleko od pameti), ali i pored moje ogromne želje, ja ipak ne mogu da razumijem neke Srbe. Zašto uporno rade u korist svoje štete? Primjera bezbroj.

Recimo – slučaj Mladić. Dok ovo pišem on se još nije predao, kažu – cjenka se, oni daju pet miliona eura, on trazi petnaest. Pa se pitam – ako vlast u Beogradu tvrdi da nema pojma gdje je Mladić, kako znaju oni što pregovaraju s njim. I što ga ne predaju besplatno da bi ušli u Europu i stali na zdrave noge a izašli iz blata?

Jeste, ali Mladićevom predajom bi se raspršila iluzija mitske prošlosti i mitskog junaštva, treba ostati dosljedan sebi, pa neka košta sta košta.

Čak i gubitak Kosova, pa i Crne Gore, ne može raspršiti tu iluziju. I za te gubitke krivi su drugi.

Na otvorenu najavu da bi Kosovo moglo dobiti nezavisnost, Koštunica izjavljuje:”Deliti Srbiju otimanjem Kosova i Metohije predstavljalo bi direktno kršenje najopštijih principa međunarodnog prava. Svi principi koje Srbija zastupa u rešavanju pitanja Kosova  bez izuzetka su univerzalni principa saglasni međunarodnom pravu”.

A to, što se to isto međunarodno pravo kršilo u slučajevima Republike Srpske Krajine i SAO “Slavonija i Baranja”, pa i želja da se Republika Srpska (koja se ipak nalazi u državi koja se zove Bosna i Hercegovina) pripoji Srbiji, je sasvim normalno i svaki prigovor se može smatrati “svetskom zaverom protiv Srbije”.

Pa mi bude žao mojih prijatelja Srba zbog budala kao što je taj izvjesni Radomir sa te izvjesne “Akademije”. Jer, za Radomira (i radomire), ako ikako i prizna da je bilo silovanja na Grbavici, samo silovanje je, čini mi se, obično seksualno zlostavljanje koje je bilo rekreativni stimulans za njegove “srpske junake”.

A da li je razmišljao Radomir kako se osjeća silvana žena, koja je nečija kćerka, nečija sestra, žena koja je suptilno ljusko biće kome je razvaljen emotivi i duhovni sistem, kojoj će taj događaj ostaviti vječni pečat traume i nesna, žene koja će još i opterećena našim glupim konzervativizmom  i iskrivljenim poimanjem časti, ostati vječni invalid.

Još ako se poslije svega rodi i dijete koje te čitav život, u svakom trenutku, podsjeća na to, a dijete koje prirodnim, majčinskim instinktom i zavoliš, eto ti prilike da se sav život pretvori u stalni košmar.

A za Radomira, film koji je od normalnih ljudi dobio “zlatnog medvjeda” je “izazivanje mržnje” a ne ono silovanje. Bravo Radomire, “junačino”. Ili si i ti, možda, bio na Grbavici u vrijeme erupcije “junaštva”, pa sad po onoj “napad je najbolja odbrana”. Odbrane od nečiste savjesti nema. Naravno ko ima savjest.

A propos onoga osamostaljivanja Kosova i referenduma za odvajanje Crne Gore (da sad ne kažem kako i Vojvođani nesto šapuću), na granici bivšeg “beogradskog Pašaluka” pita noću žena muža koji stoji na prozoru:

“Kakvi se to vojnici motaju oko kuće?”

“Graničari, ženo, graničari”.