Bijah u Češkoj! Nije zbog onoga na šta vi sad odma` mislite, a nije ni zbog vajkrema. Ili ono vajkrem svakako bi` madjarski? Nije ni važno. Važno je da su moji ciljevi viši, moje namjere profinjenije, te da se u Češku upućujem tragom tvrdnje po kojoj su Česi najmuzikalniji narod na svijetu. Davno sam to nekad pročitao, nekad prije rata - ova priloška odredba za vrijeme samo da ostanem dosljedan ovom našem novom vremenskom poretku. I kako neki dan naletih na strašno dobru kritiku gitara Františeka Furcha – odlučih da ga posjetim. František Furch, čovjek koji pravi gitare! Akustične! U Češkoj, u Velikim Nemčicama!

Put do Furcha iz Beča vodi preko Brna – i najprije jako podsjeća na naše krajeve. Cesta je uska, non-stop vas neko pretiče i morate se jako koncentrisati na vožnju, što, s obzirom na raskošne vjetrenjače koje plijene pogled i nije baš tako lak zadatak.
No vjetrenjače i usku cestu na sreću ubrzo ostavljam iza sebe, za kratko iz auta vidim toranj katedrale grada Brna, a onda sam, nakon još petnaestak minuta vožnje, na cilju: Velike Nemčice! I renovirani paorski salaš, u kojem nastaju, barem ako je po kritičaru iz onih već spomenutih novina, najbolje akustične gitare u Evropi.
Ulazim u zgradu, tamo me dočekuje Jirži (netipičnog li imena za jednog Čeha : -), on je Furchov glavni asistent i pošto smo već telefonirali ne moram puno objašnjavati zašto sam tu. Samo još jednom, Jiržijevoj sekretarici :-). Slijede kafa i sok (ljudi su kulturni, pristojni i njihovo gostoprimstvo me takodje podsjeća na naše) a onda krećemo u obilazak manufakture.
Jirži mi najprije pokazuje kalupe u kojima se od svježe kuhanog drveta oblikuju trupovi gitara.
A zatim i škripove u kojima se „doteže“ budući vrat gitare!
U medjuvremenu drugi, već sasušeni trupovi, dobijaju ukrase. Raskoš tih ukrasa diriguje izmadju ostalog i cijena gitare. Ili obratno, svejedno :- )
A ovo su već lakirani vratovi i trupovi koji će poslije biti spojeni i polirani. Što bi naš narod rek'o: Gitara k'o drva. :- )
Na svakom od ovih postrojenja radi po jedan čovjek (ukupno četrdesetak stalno zaposlenih), niti jedan dio produkcije nije strogo mehanizovan - sve je dakle ručni rad! Baš kao i svi alati u manufakturi. Koji su nastajali po potrebi - uvijek onda kada je Furch na njemu jedistven način želio modernizovati produkciju a određeni alat se nije mogao kupiti, iz jednostavnog razloga jer nije postojao. Tako je menadžer Jirži, koji je Furchov partner od samog početka, ponekad bio i konstruktor.

A sve je počelo davnih sedamdesetih kad se na sceni pojavila gitara pod imenom Ovation koja je u tadašnjoj Čehoslovačkoj koštala dvije prosječne godišnje plate. Što je Furcha razljutilo i navelo ga na ideju da sam napravi jednu takvu. Onda je topio plastične kante (da, dobro ste pročitali kante) i pretapao ih u kalup (Ovation, ako se sjećate, ima onaj zaobljeni plastični trup) koji je, razumije se, takođe sam pravio. Kada se onda u Nemčicama pročulo kako Furch pravi strašno dobre a strašno jeftine kopije - onda su počele stizati i prve narudžbe; najprije samo iz Čehoslovačke. Početkom sedamdesetih Furch je pravio dvije gitare mjesečno - i to isključivo po narudžbi - a danas mjesečno producira nekoliko stotina i prodaje ih širom svijeta: od Njemačke i Austrije pa preko Japana do Kanade i Finske.
Jirži priča kako je manufaktura sedamdesetih imala problema sa komunističkim režimom, koji im je često zabranjivao produkciju – rock and roll i gitare komunizmu u Čehoslovačkoj nisu bili posebno dragi - a onda kroz šalu dodaje kako danas produkciju kontroliše EU.
Ovo postrojenje koštalo je naime više hiljada eura, žali se Jirži, a na njegovoj instalaciji insistirala je EU, jer smjesa vode i određenog hemijskog sredstva koju vidite ispred Jiržija sprječava da višak laka pri lakiranju odlazi u vazduh i šteti okolišu.

Bilo kako bilo, nakon lakiranja i sušenja gitare se doštimavaju i spremne su za prodaju – najjeftini model Furcha možete dobiti već za 250 Eura, prosječno dobar košta 600 do 700 Eura a oni stvarno dobri znaju dostići i cifru od dvije do tri hiljade eura. I u Americi :- ).
I ovdje posjetu Furchu privodimo kraju, ostaje još samo da se nađemo sa samim šefom. Ulazimo u njegov ured, on se odmah izjašnjava kao protivnik fotoaparata i već tu je jasno da se radi o tihom i nenametljivom čovjeku, kojem je svaka vrsta ekponiranja strana. Kada priča jedva da ga čujete, poslije svakog pitanja dugo razmišlja prije nego da odgovor. Ni manje ni više nego oličenje one narodne „tiha voda brijeg roni“. U njegovom uredu sam u prilici i da zasviram jednog Furcha – i ovdje mi pada na pamet ona Balaševićeva „Jedan d-mol me razvali...“. Jer gitara je fakat dobra, bezobrazno dobro leži u ruci i ne znam da sam ikada svirao gitaru koja ima tako toplan a istovremeno tako prodoran i prezentan ton. Jednom rječju: razvaljuje!

Živio Furch! Živjela Čeha! Živio najmuzikalniji narod na svijetu!