I kotrlja se tako moja mala rasklimana kočija, dobro utabanim drumovima carskim. Putokaz s lijeva - autoput za Salzburg, strelica s desna - skretanje za Gmunden, a onda kotline austrijskih planina, šume i jezera uz koje se vijugaju tračnice carskih pruga, i uskoro zacrtano odredište: Bad Išl, još uvijen umotan u svježu, jutarnju izmaglicu. Podižem šalicu dobrog bečkog melanža i u bašti slavnog carskog poslastičara Zaunera kličem: Čast i slava Caru i Carici, Franji Josipu i njegovoj Sisi, čast i slava njihovim dobrim djelima – vijećnicama, gimnazijama, prugama i putevima!

Previše je, bezbeli, rano za ovakve budalaštine, pa me konobarica probada pogledom preko naočala - a što drugo da se i čini sa još jednim od desetina hiljada turista, koliko ih se godišnje slije u ovaj mali, prekrasni Bad Išl. Od kojih bi svaki drugi da pomalo bude car, da obilazi carske ribnjake i lovišta, da se brčka u kupkama raskošnog Kaiserbada i da prošeta svoju cijenjenu onim stazama kojim se birvaktile šetala i draga i dražesna Sisi.

Bad Išl poznat je po tome što je bio ljetnikovac habzburških prinčeva. Ovdje satima i danima možete šetati šumama i sretati jelene, srne, zečeve i lisice. Ovdje možete loviti ribu u bistrim i prehladnim jezerima, a u bezbrojnim restoranima možete kušati specijalitete kojima su se nakada davno sladili i sam car i sva njegova svita. Ovdje se takodje mozete brčkati u zdravim mineralnim vodama, u carskim banjama i saunama. Njih su, nekada s početka devetnaestog stoljeća, savjetovali i Francu Karlu i njegovoj supruzi Sofiji od Bajerna koji, priča se, nisu mogli imati djece. I uopšte nije bilo loše to što su poslušali savjete kućnog im doktora, jer je nakon samo deset mjesci brčkanja (mjesec brčkanja i devet mjeseci čekanja) na svijet došao Franjo Josip: 18. Avgusta 1830. u tačno 9 sati i 45 minuta! Sudbina i nerazjašnjene porodične igre htjeli su da taj Franjo sa svega 18 godina života postane car. A kako tako mladom caru nikako nije pristajalo da tolikim carstvom upravlja sam, valjalo mu se ženiti. Tako su njegova majka i njena sestra u Išlu organizovale susret Franje sa njegovom rodjakom Helenom (takodje iz Bajerna), samo što se vragolanu Franji ipak više svidjela njena mladja sestra Elisabeta, dražesna Sisi. A nju, pretpostavljam, ne treba posebno predstavljati.

Imali su troje djece. Sin Rudolf trebao je jednoga dana Franju zamijeniti na prijestolu. Samo što je Rudolf, kažu, bio umjetnička duša i nerazjašnjeno je koliko je njemu zapravo bilo do carevanja i šta ga je nagnalo na takav strašan potez – činjenica je jedino da je Rudolf sebi u januaru 1889. oduzeo život. Ni manje ni više! Tako je prestolonasljednik postao sin Franjinog brata Ludviga, Franjo Ferdinand. A kada je taj 1914. sa svojom suprugom Sofijom posjetio Sarajevo, znamo šta se desilo. Došao je kraj ne samo njemu, već i po mnogima, najprosperitetnijem periodu drage nam BiH.

Posmatrajući carevu vilu i njegov luksuzni bazen, posmatrajući silne čardake, ulice, biste i bogata habzburška zdanja, i razmišljajući o tome koliko je Franjo, ovdje u Išlu, pobio jelena, zečeva, srna i lisica, a sve liječeći frustracije što ga Sisi ipak nije voljela onoliko i onako kako je on to htio, teško se oduprijeti pitanju preko čijih su sve ledja taj Franjo i ta njegova Sisi provodile sve te maritfetluke. I koliko su nas zapravo koštali. Ali čovjek se opet prisjeti i izjava znamenitih historičara, te austrougarskih puteva, tračnica i zdanja širom BiH, i opet na kraju zaključi: „Ma nisu ga, vala, morali“!

Jah, šta ćeš, dešava se – kako bi, otprilike, rekli likovi Zije Dizdarevića!  

U vili na brežuljku i danas stanuju Habzburgovci. Tačnije Markus od Habzburga, čovjek kojem je Franjo Josip, kako kaže, pra-, pra-, prastric!  On voli da se žali. Kaže kako je država Austrija Habzburgovcima oduzela mogo posjeda, da ih je zapravo opljačkala i kako danas, tu na brdu, oni služe samo kao turistički ukras. On bi lično, priča, od te žuto-zelene vile napravio moderan hotel i zaradjivao pare! Ali, avaj, država ne da! Jah, mislim se, šta ćeš, dešava se! Biće bolje, kažem mu, a on mi, onako usput, pokazuje ferman kojem je slijedio rat, i kao da hoće da mi kaže: „Eto, gledaj, za sve ste ipak vi krivi“!   

Vidim da je guravo, pa se ubrzo spuštam vijugavim putem do centra Išla i do promenade uz rijeku, kojom su se, eto, i nakon Prvog svjetskog rata, šepurile bečke frajle i smješkale se bečkim ministrima! Baš kao i nekada davno draga i dražesna Sisi!  

Ali neću više da mislim o tome ko je kriv i ko je počeo rat, nego se ponovo smještam kod Zaunera i lijepo je tu na toj promenadi uz rijeku, dok vjetrić pirka i sunce vam zari lice. Zabadam blještavu vilicu carsku u debelu čokoladnu tortu sa preljevom od jagoda i kličem: Živjeli car i carica i svi njihovi poslastičari! A konobarica me opet gleda onako preko naočala, samo što ovaj put pogled nije tako prodoran, nego kao da hoće da mi kaže: „Jah, šta ćeš, dešava se“!