Dunja je bliski srodnik biljaka Rosaceae čiji su najpoznatiji predstavnici jabuka i kruška te se rijetko uspješno uzgaja van klime slične mediteranskoj, a na čijem se čelu s 25 % svjetske proizvodnje nalazi Turska.

Domovina ove voćke leži između Kaspijskog i Crnog mora, tzv. kavkaske regije koja obuhvaća sjeverni dio Turske, Gruziju i Armeniju gdje se još uvijek može naići na divlja i samonikla stabla s tvrdim i nepravilnim plodovima.Pismeno se dunja prvi puta javlja u spisima o grčkim svadbenim običajima iz 6 st. prije Krista gdje je bila dio rituala u kojem je označavala plodnost i bila posvećena božici ljubavi. Rimski prirodoznanac i pisac Plinije u prvom stoljeću nove ere piše o Mulvijskoj sorti dunje, jedinoj kultiviranoj koja se mogla konzumirati kao sirova voćka. Nešto kasnije, drugi prirodoslovac Columella već govori o tri nove sorte koje naziva ptičjom jabukom, zlatnom jabukom i muškatnom jabukom.I dok su se trgovačkim putevima plod i sjeme dunje širili svijetom, iz zapisa 16. ožujka 1629. godine iz naseljeničkog zaljeva u Massachusettsu može se, među ostalim zahtjevima za pošiljkom iz Engleske, pročitati i o potrebi za sjemenom dunje. Već 1720. dunja je rasla u voćnjacima Virginije, iako je njezino mjesto ubrzo zauzela novopristigla jabuka s čijom se slasti dunja nikako nije mogla ravnopravno boriti za naklonost.Iako tijekom godina dunja nije postala popularna u Sjevernoj Americi, zemlje Južne Amerike prihvatile su je sasvim dobro.

Kultivacija dunje započela je u Mezopotamiji, području današnjeg sjevernog Iraka.Kako su sadnice putovale zapadnije, «zlatnu jabuku» počeli su kultivirati i Grci između 1. i 2. stoljeća prije Krista, i to znatno prije nego se to započelo s jabukom.

Primijetilo se da ako se dunja pusti dozrijevati na drvu do svojeg maksimuma, njezino meso može se jesti i sirovo. Naravno, praksa konzumiranja sirove dunje iznenadila bi doseljenike u Južnu Ameriku koji su je doživljavali kao kiselo-trpku voćku pretvrdu za žvakanje, no to je sukladno spoznaji kako se prehrambene navike usvajaju od malih nogu i kako se regionalna hrana prihvaća kao nešto prirodno podneblju i u potpunosti iskorištava u lokalnom kulinarstvu.

Na Bliskom Istoku dunja je svakodnevica te se također konzumira i sirova.
Ona je također popularna u Njemačkoj i Južnoafričkoj Republici gdje su jela prirodno masnija, pa se njezina kiselost u obliku umaka dobro uklapa i ublažuje ukupan dojam masne trpeze.

Kraljica džemova

Dunja se uživala na vrlo iznimne načine diljem gotovo cijelog svijeta. Apicije, Rimljanin, autor prve kuharice iz 1. stoljeća pisao je o dunjama koje su se netaknute, s peteljkom i lišćem umakale u med razrijeđen začinjenim, mladim vinom i kuhale dok vino nije isparilo. Najraniji džemovi pojavili su se u pravo klasično doba i to na način da su se plodovi kuhali s medom i octom dok se ne bi stvorila želatinozna masa. Od 15. stoljeća iz Francuske se proširila poslastica zvana «Cotignac d'Orleans», prozirni gel od ukuhanog dunjinog soka s šećerom. Takav izrezan slatkiš čuvao se u malim, drvenim kutijama i iznašao pred kralja i članove dvora na njihovim putovanjima zemljom, a navodno je i Ivana Orleanska bila počašćena istim prilikom svojeg dolaska u Orleans.

Cotignac se i danas može naći u nekim dijelovima Francuske, a pod drukčijim imenom konzumira se uz sireve u Španjolskoj i na Bliskom Istoku. Vjeruje se kako je upravo «cotignac» preteča popularnom «kitenkesu», ili siru od dunje koji je na kulinarsku scenu došao početkom 18. stoljeća.

Nerijetko su se Englezi pokazivali najdomišljatijima, oblikujući tvrde dunjine paste u razne cvjetne i životinjske oblike.
Oni su također dunju ukorporirali u jela i deserte od jabuka kojima se na taj način dodaje zanimljiva blago ružičasta boja, a dunjin umak postao je tradicionalni prilog pečenim jarebicama.

U Indiji se dunja često koristi za izradu tzv. sambal jela, umaka sličnim chutney-u.

Miksane dunje kuhaju se uz luk, čili papričice, sol i narančin sok te jedu uz neko glavno jelo. U Iranu su i danas popularna jela gdje se kombinira kiselo voće s glavnim jelom, a česti je specijalitet oguljena i prepolovljena dunja punjena mesom i kuhana u gulašu.

Slično ju koriste i Marokanci, uz dodatak još ponekog suhog voća i začina kao što su cimet i klinčić.

Iako je preteča poznatih apple pies-a (pita od jabuke) bila ustvari pita od dunje, a prethodnik danas ekstravagantnih marmelada i džemova od raznog voća upravo marmelada od dunje, tijekom 20. stoljeća ona je izgubila svoju popularnost.Kako se i danas koristi u siromašnijim i tradicionalnijim krajevima, poput južne Italije u Europi, za pretpostaviti je da bi se jednostavne čari dunje, kojoj osim šećera nije potrebno ništa za spravljanje ukusnog namaza ili «kitenkesa», mogle početi ponovno otkrivati.

Dunje nikako ne spadaju u top-tražene proizvode, pa će ih zainteresirani kupac naći teže dostupnima. Ima ih svakolikih, od jabučastih, asimetričnih ili kruškolikih, bitno je da je zlatna, mirisna i neoštećena. 90-tih je godina kultivirana je dunja koja je za naše nepce jestiva i sirova, ali većina njih ipak je pretvrda i prekisela za konzumaciju u sirovom stanju.
Iako se može činiti zanimljivim nabaviti ju samo za ispunjavanje prostora ugodnom aromom, dunja se može bez velikih zahtjeva ubaciti i u jelovnik.

Oguljena i narezana može dati ukusan kompot, izmiješana s jabukama u piti - delikatnu aromu i zanimljivu roza boju, ili kao pasirani umak poslužena uz glavno jelo.

Od većih količina zainteresirane domaćice mogu ukuhati podatan džem ili napraviti sir od dunje koji se jednostavno čuva u kutijama na hladnom mjestu, a odličan je slatkiš uz zimski čaj ili kao ukras među božićnim kolačima.

Ako dunja nije potpuno zrela (žuta i mirisna), treba ju ostaviti par dana na sobnoj temperaturi, a ako se neće takva iskoristiti za jelo, u hladnjaku se može čuvati do dva tjedna. Nije ju dobro pohraniti blizu drugog voća jer može utjecati na njihovu aromu.