Kraljici svih zacina, paprici, potreban je ipak kralj - najstariji, najprodavaniji i najcjenjeniji zacin na svijetu - “piper nigrum”

Iza tog latinskog imena bliskog iskljucivo botanicarima, krije se puku dobro znan dodatak jelima - papar. Gotovo da ne po-stoji ovoplanetarna kuhinja koja ga ne koristi u nekom receptu. Spominjan je u sanskritskim i drevnim kineskim zapisima od prije nekoliko tisuca godina i nosi titulu najstarijeg zapisanog zacina u povijesti covjecanstva. Indija, pradomovina, i do danas je zadrzala primat u uzgoju i produkciji.

Unca zlata za uncu papra

Sira europska civilizacija papar je upoznala u vrijeme pohoda Aleksandra Velikog na Indiju u 4. st. prije Krista. Brzo su taj ratni put iskoristili spretni arapski trgovci za rutu na relaciji Arapski poluotok - Egipat - Europa, pa su uz razne egzotike i mirodije donijeli i papar, ali i drevne spoznaje o njegovim cudotvornim svojstvima. Takav marketing je, naravno, papru brzo dizao reputaciju, a Arapi mu, shodno tomu, dizali cijenu.

U vrijeme Rimskog imperija arapski trgovinski monopol porusila je i djelomicno preuzela Venecija. Vjerojatno nezadovoljni tim stanjem koje nikome nije koristilo, ubrzo su ta dva trgovacka klana dogovorno uskladila trziste, pa su Arapi dopremali robu u Veneciju, a Venecija vrsila ulogu prve svjetske burze zacina. Time su, naravno, još povecane dotadasnje cijene.

Moguce da je u tom vremenu nastala i narodna krilatica “paprene cijene” koja se i danas koristi kao sinonim za skupu robu. Vrijednosti na burzi u to vrijeme bile su ravne vrijednostima plemenitih kovina, unca zlata za uncu papra, i trziste ga je cesto koristilo kao sluzbeno sredstvo placanja. Ta se kompenzacijska praksa, nastavila u Europi sve do 15. stoljeca. Svo to vrijeme dragocjeni papar nisu poznavale siroke narodne mase vec samo aristokratska kuhinja.

Srednji vijek, u koji je civilizacija zakoracila u doba velikih otkrica, stvorio je pustolove i pomorce koji su ploveci morima trazili nove svjetove i nove zemlje, ali i otvarali nove trgovacke i putnicke rute. Ta strast odnijela je i moreplovca Bartholomea Diaza oko Rta Dobre nade cime je dokazao da postoji morski put oko Afrike. To otkrice otvorilo je prostor njegovom sljedbeniku Portugalcu Vascu de Gami. On je jedanaest godina nakon Diaza oplovio Afriku, ali i otisao mnogo dalje. Otkrio je vodenu rutu do Indije. Putem je uspostavio portugalske poste i male kolonijalne zajednice koje su omogucile otvaranje nove europske prijestolnice zacina u Lisabonu. Tu je bio kraj visesto-ljetnoj premoci Venecije.

Naravno, preseljenjem burze zacina iz Venecije u Lisabon cijene papra nisu pale, samo su se zamijenile drzave i trgovacki mocnici. Takav obrat dogodio se jos jednom u povijesti u vrijeme kada su Britanci i Nizozemci ojacali svoje osvajacke i kolonijalne aktivnosti, pa se zacinska trgovacka prijestolnica jos jednom premjestila u Amsterdam. U vrijeme Vasca de Game u tu utrku ukljucili su se i Spanjolci predvodjeni Kolumbom. Njegov sljedbenik Fernão de Magalhães po otkricu Tihog oceana nastojao je utemeljiti spanjolske kolonije u Aziji. No jedini uspjeh imali su na Filipinima gdje je Fernão izgubio zivot, a Spanjolci su time zakljucili svoju kratku azijsku kolonijalnu listu. Njihova uloga u burzovnoj trgovini zacinima ostala je beznacajna.