Vrhunac popularnosti apsint je dostigao izmeðu 1880. i 1914. godine, kada je postao simbol boemskog duha Pariza. Francuzi su 1874. popili 700 hiljada litara ovog piæa, a do 1910. njegova potrošnja se popela na 36 miliona litara u godini.

 Konzumiranje apsinta je predstavljalo poseban ritual. Za to se upotrebljavala posebna kašika, perforirana, duga i spljoštena kao špahtla. Ona bi stajala na rubu visoke èaše, u kojoj se nalazio gusti, smaragdno-zeleni apsint, nasut do nivoa oznaèenog na èaši. Na kašiku bi se stavljala kocka šeæera, a preko nje bi se pažljivo sipala voda, koja bi u kapljicama padala u piæe. Kapi vode bi se u dodiru sa apsintom pretvarale u bjelièasti trag. Šeæer bi ublažio gorèinu, a svaka kap vode bi izazivala pretapanje zelene u boju opala, što je proizvodilo vrlo atraktivnu vizuelnu senzaciju.

Èini se da nema umjetnika, koji se u to vrijeme nije predavao èarima apsinta. Njegovom zelenom magijom protkana su djela Van Gogha, Verlainea, Rimbauda, Baudelairea, Wildea, Poea, Picassoa i mnogih drugih. Svi oni su živjeli na vrlo nekonvencionalan naèin, a neki od njih su pokazivali znakove ozbiljnog nervnog rastrojstva. Postoji mišljenje da je Vincent Van Gogh pod utjecajem apsinta odsjekao sebi uho. Dega, Toulouse-Lautrec i Picasso su slikali uživaoce apsinta. Te slike, osim što nas obavještavaju o popularnosti napitka, kriju u sebi i tamnu stranu predavanja ovoj navici. Charles Cros je bio uobièajeni posjetilac poznatih pariških kafea, gdje bi uobièavao popiti po dvadeset apsinta na dan. Ernest Hemingway je bio jedan od posljednjih poznatih obožavalaca apsinta, kada je ovo piæe veæ bilo zabranjeno u veæini zemalja. Alfred Jarry je koristio apsint s namjerom da poveže san i stvarnost. Paul Marie Verlaine je slavio apsint u mladosti, a proklinjao ga na samrtnoj postelji. U to vrijeme je uoèeno da apsint izaziva konvulzije, halucinacije i psihotièno ponašanje. Današnji nauènici su otkrili da njegov toksièni sastojak iz grupe terpena blokira moždane receptore gama-aminobuturiène kiseline, a bez nje neuroni reaguju prebrzo i njihova signalizacija postaje nekontrolisana. Ovaj toksin može izazvati grèeve sliène epileptièkim, pa èak i trajna ošteæenja mozga.

"Nakon prve èaše vidite stvari onakvim, kakve bi vi htjeli da budu. Nakon druge vidite ih onakvim, kakve nisu. Na kraju ih vidite onakvim, kakve zaista jesu, što je najgora stvar na svijetu."
(Oscar Wilde)

The Absinthe Drinker  by Pablo Picasso

Osim u Francuskoj, konzumiranje apsinta brzo se proširilo i u Sjedinjenim državama, najviše u New Orleansu, gradu s francuskim korijenima. Amerièke vlasti zabranjuju apsint 1912. zbog velika broja alkoholièara, a 1920. zapoèinje doba prohibicije, potpune zabrane alkohola."New Orleans Old Absinthe House" bila je poznata po velikoj fontani iz koje je stalno kapala hladna voda u èaše s apsintom.

Slijedeæi primjer SAD-a, uskoro i ostale države zabranjuju apsint, a Francuska uvodi zabranu 1915. No piæe je bilo toliko popularno da se i dalje prodavalo. Proizvoðaèi su se na razne naèine dovijali kako prikriti èinjenicu da prodaju apsint; neki su išli èak toliko daleko da su apsint prodavali kao tonik za kosu. Zanimljivo je da apsint nikada nije bio zabranjivan u Velikoj Britaniji, niti u Španjolskoj.

Francuska, meðutim, ponovo obnavlja proizvodnju tog slavnog kontroverznog piæa. Tako Francois Guy, nasljednik poznate destilerije iz Pontarliera, ponovno poèinje proizvoditi apsint, no njegov æe napitak morati biti znatno blaži od svojih "originalnih" prethodnika. U litri piæa kolièina "thujonea" - neurotoksina koji je glavni krivac za halucinacije uživatelja apsinta - ne smije prelaziti 10 mg!
Danas je moguce kupiti više vrsta apsinta. Od najrafiniranijih poput “Logan Fils” cija je cijena oko 200€ za litar, preko “standardnih” cija se cijena krece od 100 do 150€ sve do najjeftinijih u cijoj su proizvodnji preskocene neke faze u destilaciji, a koji nisu mnogo skuplji od ostalih žestokih pica, ali mogu biti izuzetno štetni za zdravlje.