Po opstoj ocjeni Kina ima najraznovrsniju kuhinju u svetu. Kineska jela se danas pripremaju na bezbroj nacina, mada su se dosad iskristalisale tri glavne kuhinje u kojima dominiraju tri ukusa: seccuanska (ljuto), kantonshka (slatko) i shandonshka (slano). Gurmani nazivaju Kinu gastronomskim rajem.

Pekinske kulinarske tajne nekad su bile stroge cuvane unutar zidina Zabranjenog grada. Znali su ih samo evnusi, konkubine i, naravno, glavni kuhari, koji su carske recepte prenosili s koljena na koljeno.Historicari tvrde da je omrazena kineska Ci Si (vladala 60 god.,i pred samu smrt,1909 g. prepustila presto trogodisnjem poslednjem kineskom caru) imala obicaj da za neukusna jela kuhare kaznjava odsjecanjem glave.Od tada je nastala i izreka "Nema nejestivih jela, ima samo losih kuhara."

Prema misljenju kineskih gastronoma, Kina je svjetska velesila u kulinarstvu koja je odavno uspela da pretekne Francusku.Tvrde da su pobjedili Francuze zato sto su prihvatili drugaciju strategiju i da su Francuzi stekli ugled nudeci samo skupu hranu, dok su Kinezi nastojali da privuku gurmane sa plicim dzepovima.

Kineska hrana, raznolika i egzoticna poput francuske, svoj glavni adut krije u jednostavnim nacinima pripremanja ukusnih jela.

Svetski gurmani svjedoce da je Pariz postao gastronomski dzin upravo zbog velike konkurencije, dok takmicenje u kulinarskim specijalitetima dobija danas svoj najzescii oblik u kineskim metropolama: Hongkongu, Sangaju i Pekingu, gdje se gotovo svakodnevno pronalaze nova jela.Inace u Kini danas postoji preko 13.000 vrsta jela.

U kineskoj kuhinji neophodan je wok, zdjelice, stapici i dobra satara (sjekira s kratkom drskom kojom se guli i sjecka voce i povrce te reze meso).
Gotovo sva jela spravljaju se u woku, posudi od lijevanog zeljeza ili teflona s okruglim dnom, u kojoj se svaki komadic vrlo brzo i dobro isprzi uz minimalnu kolicinu ulja. Svojim oblikom omogucava nam da u kratko vrijeme zagrijemo vecu povrsinu i na njoj kratko i brzo obradimo vece kolicine hrane.

Specificnost kineske kuhinje je u kontrastima okusa u jednom jelu, sto se postize mnogobrojnim zacinima (paprom, octom, djumbirom, anisom, ljutim papricicama, bijelim lukom,secerom...), pa tako imamo slatko-kisele ili slatko-ljute kombinacije.

Velika se paznja poklanja ukrasavanju jela i bojama na tanjuru.
Kineska hrana priprema se vrlo brzo, tako da se sacuvaju svi hranjivi sastojci, ali joj prethodi dugotrajna priprema koja se sastoji od pranja, ciscenja i sjeckanja.

Kinezi u svako jelo stavljaju dodatak natrijev glutaminat. Nekim strancima taj dodatak ima preintenzivan okus pa Zlata Nanic u svom Kineskom kuharu sugerise da umjesto tog zacina koristimo Vegetu.Kinezi prilikom pripreme i kuhanja mnogo koriste skrobno brasno. Njime posipaju nasjeckano meso koje postaje mekse i gubi miris, dok se u mnoga jela na samom kraju kuhanja dodaje kasikica skrobnog brasna razmucenog u vodi. Ovom smjesom prekrili smo povrce i time zadrzali njegov prirodan okus i boju.

Zimi Kinezi kuhaju caj od djumbira kako bi sprijecili prehladu tako da nekoliko listica odsjecenih od gomolja djumbira prokuhaju u vodi.

Tajna kineske kuhinje je u doziranju zacina. Neki kuhari u svako jelo dodaju djumbir, dok neki na kraju kuhanja dodaju par kapi sezamovog ulja.Oba ova zacina su jaka i treba paziti pri doziranju.