Svadbena je torta sastavni dio ceremonije vjenčanja još od srednjovjekovnih vremena. Prvotno se pekla od pšenice, simbola plodnosti i blagostanja. Kao ostatak još starijih rituala plodnosti, takva se torta bacala na mladenku.

Prije više od 1900 godina, Rimljani su počeli tradiciju pečenja malog kolača od pšenice i soli za prigodu vjenčanja. Tokom ceremonije, mladoženja bi pojeo dio tog kruščića, a ostatak bi potom prelomio iznad glave mladenke. To se smatralo znakom dobre sreće, blagoslovljenog života i velikog broja djece. Gosti su se također pokušavali domoći mrvica jer se vjerovali da će tako dijeliti sreću i prosperitet s parom.

Samo djeca bračnog para čije je vjenčanje ovako proslavljeno, mogla su se kvalificirati za više položaje u rimskoj kulturi. Bez tog rituala, loša sreća koja nije uklonjena s takve djece, mogla je ugroziti i funkcioniranje države, prema drastičnim uvjerenjima Starih Rimljana. Kolač nije samo osiguravao sreću mladom bračnom paru, već i njihovoj nerođenoj i nezačetoj djeci.

Simbolizam lomljenja kruha je označavao i slom mladenkinog djevičanskog stanja i određenu dominaciju mladoženje nad njome.

Kako je svadbeni kolač evoluirao u veću, moderniju verziju, postajalo je sve teže lomiti tortu nad mladom. Ta je tradicija iščezla, iako je još u devetnaestom stoljeću u Škotskoj zaostao običaj lomljenja keksa nad glavom mlade. Ili, slično tome, postoje zapisi iz sjeverne Škotske da su prijatelji mlade stavljali rupčić preko njene glave i zatim je zasipali kruhom.

U srednjovjekovnoj Engleskoj se vjenčani kolač opisivao kao kruh na bazi brašna bez zaslađivača. No, takav se kruh posluživao i na drugim proslavama. Specifičnost vezana uz sama vjenčanja je bilo slaganje malih peciva u što veću hrpu. Zamisao je bila otežati mladencima poljubac iznad naslaganih kruščića. Ako bi uspjeli u tome, bio je to znak blagostanja. S vremenom su se ti kruščići stopili u visoki kolač.

Predaja govori da je u sedamnaestom stoljeću jedan francuski kuhar posjetio London i zadivio se pred ritualom gomilanja kolača. Navodno je upravo njegova ideja konstruiranje cjeline. Postupno su nastajale torte u više razina, povezanih slamnatim štapićima. Njih je trebalo pripremiti danima unaprijed, a nije bilo rashladnih sustava. Stoga, da bi se takav kolač očuvao, kolači su se premazivali svinjskom mašću protiv isušenja.

Iako se mast prvotno gulila neposredno prije posluživanja, kasnije se dodavao šećer da poboljša okus masti i ona je ostajala na torti kao dekorativni element. Bijaše to preteča današnje glazure.

Krajem sedamnaestog stoljeća je na vjenčanjima omiljeno jelo postala mladenkina pita. Njen glavni sastojak bijaše stakleni prsten. Ona djeva koja bi pronašla prsten, bila je sljedeća koja će se udati. No, ovo je jelo iščezlo do 19.stoljeća kad je popularnost torte postala nenadmašiva.

Još od sedamnaestog stoljeća postojala je zanimljiva tradicija spavanja s komadom te torte pod jastukom. Legenda kaže da će takvom spavaču snovi prikazati buduće supružnike. Zato je kasnije nastao običaj da mlada prospe mrvice torte kroz svoj prsten i podijeli gostima koji bi ih stavili pod jastuk te noći. Taj je, pak, običaj nestao kad ga je zamijenilo praznovjerje da mlada ne smije skidati prsten nakon obreda.

Većina ljudi ima predodžbu bijele svadbene torte. Ova tradicija proizlazi iz simbolike bijele boje, povezane s čistoćom tijela i duha. Također je povezana s već spomenutim prvotnim glazurama koje su neizbježno bile bijele.

Vjenčana torta dolazi u središte pozornosti u trenutku tradicionalnog rezanja, prvog zajedničkog zadatka novih supružnika. Prvotno je tortu zarezivala samo mladenka i dijelila je gostima, a taj običaj potječe upravo od one prvospomenute rimske tradicije dijeljenja mrvica kolača. Kako su svadbe rasle, postajalo je potpuno nepraktično da mlada sama reže tortu za stotine uzvanika pa se to s vremenom ograničilo na prvi komad. A radnja je postala zajednička muškarcu i ženi jer su torte postale teške, a glazure tvrde pa je mladoj uistinu trebala muška ruka za taj potez. I to dovodi do običaja međusobnog hranjenja, simboličkog obvezivanja za međusobnu skrb.

Prve višeetažne torte su se priređivale za englesko plemstvo. No, gornji su slojevi bili samo ukras od šećera. Kad su kuhari i pekari otkrili kako stabilizirati slojeve torte, one su se raširile i po svadbama. Neki parovi ne mogu odoljeti, a da ne sačuvaju gornji sloj u zamrzivaču pa ga odmrznu povodom prve godišnjice. Nekad se doljnji dio torte jeo na svadbi, srednji se dijelio gostima da ponesu kući, a gornji se čuvao za krštenje djeteta, koje je redovito stizalo unutar godine dana. Raspon između sklapanja braka i rođenja djeteta se danas bitno povećao pa običaj čuvanja gornjeg sloja ostaje kao lijepa uspomena na najsretniji dan dvoje zaljubljenih.