Bogatstvo namirnica te kulinarsko naslijeđe svrstavaju talijansku kuhinju među najpopularnije na svijetu. Italija je zemlja raznovrsnih geografskih obilježja koja su i neposredno utjecala na način prehrane. Talijanska kuhinja nije jedinstvena jer svaka regija ima svoje osobitosti.Regionalna posebnost, visoka kvaliteta proizvoda i osjećaj za tradiciju idu uz tipične talijanske namirnice i jela. Hrana u Italiji predstavlja istinski užitak koji se slavi svakodnevno kao gozba za sva osjetila u društvu obitelji ili prijatelja, kod kuće ili u dobrom restoranu.

Obrok

Kad god je moguće, obroci se jedu in campagnia (u društvu). Riječ campania potječe od dviju talijanskih riječi con (sa) i pane (kruh), podrazumijevajući lomljenje kruha s prijateljima. Obrok u društvu mnogo je više od lomljenja kruha. Na početku je obroka antipasto (predjelo), koje se obično sastoji od pet jela, zatim slijedi prvo jelo (primo) s izborom raznih vrsta jela od tjestenine ili riže; nakon toga naravno secondo koje se obično sastoji od mesa ili ribe uz prilog od povrća (cotorno); zatim dolazi sir (formaggio) i na kraju desert (dolce) i kava (espresso).

Predjela

Predjelo se može sastojati samo od pršuta ili maslina s kruhom ili od petnaestak primamljivih zalogajčića čiji sastojci variraju od regije do regije. Mesne prerađevine poput  mortadele, svjetski poznatog parmskog pršuta te raznih salama nezaobilazan su dio predjela, a mogu se poslužiti samostalno ili uz svježe voće. Riba i morski plodovi osobito su popularni kao predjela u područjima uz more. U salatama od plodova mora najčešće se koristi hobotnica, jakobova kapica, kao i druge vrste školjaka.
Sir i jaja koriste se u salatama i dipovima, ali i kao sastojak namaza i tjestenina. Povrće se može poslužiti sirovo (u salatama) ili kuhano i začinjeno maslinovim uljem i svježim začinskim biljem.
Nekoliko predjela može predstavljati samostalan obrok koji se može upotpuniti hrskavim kruhom ili palentom. Nastavlja se sa svježim voćem i mirisnim sirom te na talijanski način zaokružuje jakom kafom, espressom.

Kafa


U Italiji se espresso pije za doručak i tijekom cijelog dana. Dobar espresso mora se piti vruć iz zagrijane šalice i obično s puno šećera. Svijetlosmeđa pjena znak je da je aparat za kafu podešen na optimalnu temperaturu i tlak.

Paradajz
Tek 1750. g. kada su ljudi otkrili božanstveni okus pomo d’oro, zlatne jabuke, ustanovili su da se izvrsno uklapa u kulinarsku tradiciju okolice Vezuva. Paradajz je omiljeno povrće Talijana, jedu ga gotovo svaki dan, bez obzira na godišnje doba. On može biti sastavni dio umaka za tjesteninu, jedan od sastojaka salate, punjena ili pečena – talijanski kuhari uvijek smisle nešto novo.

Pizza
Pizza vuče korijene još iz razdoblja starih Rimljana. Oni su pripremali kruh koji je bio poput lepinje i nazivali su ga picea. Popularna pizza Margarita bila je napravljana u čast kraljice Margarite, žene Umberta I. Savojskog 1889. Nadjev se sastojao od zelenog bosiljka, crvene rajčice i bijele mozzarelle, nacionalnih boja Italije. No, najveću popularnost postiže u 19 st. kada su je talijanski emigranti predstavili američkoj javnosti. Šezdesetih godina 20. st. pizza postaje popularna i u Europi, dok je u Italiji još uvijek nepoznanica (osim u području oko Napulja). Tek osamdesetih godina 20. st. pizza postaje popularna i u Italiji.

Tjestenina
Svaka regija u Italiji ima svoju priču o tjestenini. Stanovnici Ligurnije pretpostavljaju da su đenovski trgovci nabavili recept od nomadskih plemena. U Veneciji vjeruju da je Marko Polo donio prvu tjesteninu iz Kine. U Rimu tvrde da su već i drevni imperatori i senatori jeli tjesteninu. Sicilijanci se drže priče da su tjesteninu donijeli stari Grci ili Arapi. No, kako bilo da bilo, danas se tjestenina javlja u više od 300 oblika i jedno je od omiljenih jela. Osnovna podjela tjestenine je na pasta secca (suha tjestenina koja se priprema od brašna durum pšenice i vode) te pasta fresca ili pasta fatta in casa (tjestenina pripremljena kod kuće od pšeničnog brašna, jaja te malo vode).

Aceto balsamico




Siroppo aceto bio je poznat još u srednjem vijeku. To je bio sirup koji je fermentirao u ocat te se prodavao u ljekarnama. Izvorni aceto balsamico tradizionale ima bogat okus i harmoniju slatkoće, kiselosti, baršunastu mekoću i pikantnost. Samo nekoliko kapi daje ribi, salati, mesu i siru božanstven okus. Bijelo ili crno vino osnova je svakog octa.

Parmezan
Parmezan je sir koji se proizvodi iz obranog kravljeg mlijeka (32% mliječne masti) te sirila (renin iz telećeg želuca). Tvrd je, žut, granulaste strukture. Izuzetno je voćnog, čak pikantnog okusa. Poznat je u Parmi još u 13. st. (iako potječe iz Toskane, 11. st.). Od 14. st. upotrebljava se kao posip za tjesteninu. Koristi se kod pripreme juha, tjestenina, povrća. Kako se veličanstven okus parmezana ne bi izgubio, preporučuje se ribanje neposredno prije upotrebe.

Riža
Postoje različite teorije o tome kako je riža stigla u Italiju. Neki vjeruju da su rižu poznavali još stari Rimljani, dok drugi smatraju da su je na Siciliju donijeli Arapi krajem prvog milenija. Uzgoj riže u dolini rijeke Po datira još iz 15. st. Okolno je stanovništvo isprva bilo vrlo skeptično prema kulturi koja se uzgaja u vodi jer se je bojalo da će taj način uzgoja pridonijeti širenju opasne bolesti kao što je kuga. Najčešće uzgajana vrsta riže je Oryza sativa japonica L., čija zrna ostaju čvrsta prilikom kuhanja. Sorte riže pogodne za salate, kuhane ili pečene deserte su Razza 77 ili Ribe. Dugo se kuhaju, a zrno je gotovo prozirno s malo škroba. Sorte poput Arborio, Carnaroli i Vialonem imaju dugo zrno s visokim postotkom škroba te su pogodne za pripremu rižota. Za pripremu juha s rižom najprikladnije vrste su Maratelli i Balilla. One se odlikuju malim zrnom punim škroba, koje se brzo skuha, a pritom se ne raspadne.

Tiramisu
Tiramisu, što u prijevodu znači "ponesi me", uživa status kultne slastice u Italiji. Glavni sastojci su piškote natopljene crnom kavom (u koju se može dodati malo konjaka, amareta ili ruma) te sir mascarpone koji kolaču daje kremastu strukturu.