Dogodi li se kada i vama mili moji da se razočarate u nečemu što vam je bilo jako i izuzetno bitno, nešto zbog čega biste pošli i na kraj svijeta da vas se pita. Nešto zbog čega biste bili u stanju hodati po vrelom kamenju ako bi to bila cijena da se ta dragocijena stvar spasi.Nešto zbog čega biste kada bi bilo potrebno činili sve stvari samo da nikad ne nestane, samo da se osjećaj da je vaša dragocjena stvar još sa vama ne nestane i na samu pomisao da bi vam je mogli uzeti hvata vas panika i život vam prestaje imati smisla?Ako ste se ikada osjećali tako onda vjerojatno govorimo o istoj „stvari“ ...o ljubavi.

Pa onda, kako je to kada ipak nestane? Vjerujem da nakraju velika većina nas, možda i svi imamo to iskustvo, nekako to nas pričeka negdje u životu, iskoči iza nekog tamnog kutka i čini se da je to ipak onaj neki dio životne škole o kojoj su nam uvijek pričali stariji i pametniji od nas.

Dakle, preživjeli ste, zar ne? Mada na početku je bilo kao umiranje i svako disanje jednom sasvim novom svijetu bilo je napor, i svaka šetnja besmislena i za svako buđenje trebali ste izmišljati razlog da otvorite oči i uronite u novi dan. O novoj nekoj velikoj stvari u životu da i ne govorimo...hvala ali nikad više. Pa onda ipak, kada je sve to prošlo i protutnjalo kroz život nekako neke su nove stvari ušle u život, neke nove obaveze za koje je bilo potrebno brinuti, neki novi izazovi koje je bilo potrebno prihvatiti,neke nove ideje koje je bilo potrebno realizirati i na kraju i taj nikad više osjećaj s vremenom je postajao sve bljeđi...i ta nas je životna škola možda nakraju naučila više nego u piše u svim našim pametnim čitankama i neki su od nas umjesto budućih muževa za zauvijek pronašli prijatelje za u dobru i zlu, neki su od nas su iz djevojčica konačno prerasli u žene,neke vječne dječake je novo bolno iskustvo možda ipak prislilo da odrastu,neki su počeli živjeti život ovdje i sada umjesto jednom u nekoj dalekoj budućnosti, neki su konačno preuzeli odgovornost za svoje postupke a neki su se naučili zauzeti sami za sebe,neki su se konačno odlučili baviti stvarima o kojima su oduvijek maštali jer ako jednom izgubiš sve na svijetu i preživiš više nije nikakav bed skupiti hrabrosti za bilo što u životu jer sada si imun na bol i možeš preživjeti neuspjeh kao i uspjeh i čudiš se i diviš sam sabi nad snagom koju nosiš u sebi.I zvuči pomalo bedasto znam ali na kraju se nekako osjetite zahvalni za to iskustvo koje vam je bez da ste znali i htjeli ga obogatilo život.

...i što sam ono zapravo htjela reći? Ne vrijedi vam očajavati, ne vrijedi plakati jer vrijeme koje dolazi donosi nešto puno veće i nešto puno ljepše nego u ovom času možete uopće zamisliti.Da... i to bilo sve za večeras, vidimo se sutra....nigth, night i ljepe snove želim.

Grace