Znam , znam, nije pod A zdravo jesti u to doba, pod B vasa vaga strajkuje 'jutro poslije' sladokusnih orgija u kojima utapate sve svoje frustracije i nezadovoljstva. Dijapazon je sirok, meni je nekako sladoled najdrazi , ali i pop corn i cips su se pokazali kao dobra sredstva za 'smirenje'.

Uzivate u svakom zalogaju, topite slatke zalogaje sladoleda od vanilije ili jagode u ustima...mmmm.
Ali samo da nema tog prokletog cuvara vase savjesti koji vam nekako dok bauljajuci po mraku vadite ciniju sa sadrzajem uzitka iz leda kaze: 'Imaces 200 kg'. I pokvari vam sav uzitak...E onda bih najradije sve ostavila ali posto je hrana vec u rukama, nastavljam svoj pohod do kompjutera ili televizora, dok me pece savjest. U meni se vodi borba i kvari mi potpuni uzitak: Ma kakvih 200kg, sutra cu trcati 5 km, ujutro cu vjezbati...standardne su smirujuce izreke. Naravno, ujutro sam premorena da idem trcati a ja kao nocna ptica sam ujutro slijepa kao sismis.
Potreban mi je hladan tus i jaka dupla kafa da me dozove iz svijeta Zombija u stvarnost.

'Meni je u to doba dovoljna samo casa vode', kaze moja koleginica kojoj sam ispricala svoju zadnju eskapadu zderanja od prosle noci. Naravno, dosipala je soli na moju ranu. Zatim krecu njene tirade o tome kako ja ne spavam kako treba, moji podocnjaci su vec postali neizljecivi, bla bla...

Odlazim kuci sa jos vecom zeljom da svoje slabosti dovedem u red. Koracajuci odlucnim korakom zamisljam sebe kako ulazim u kucu, navlacim trenerku i patike i odlazim da trcim pored rijeke. Sat vremena - dosta!

Stizem kuci, stojim pred ulazom i zvonim. Niko ne otvara. Kopam po tasnici i izrovim svjezanj kljuceva. Trcecim korakom se penjem stepenicama na treci sprat (plus prizemlje), noseci u ustima koverte i reklame :'U nase trgovine stigla je najnovija kolekcija bikinija i kupacih kostima!!! Posjetite nas, imamo sigurno nesto i za vas!'
Sa profesionalno uradjenih fotografija smijese mi se iskvarcane 90-60-90 ljepojke u studijskom ambijentu pacifickih plaza sa vjestackim palmama.
I ponovo griznja savjesti , ali ne dam da me spopadnu ponovo misli o kolacicima i 200kg. Na kraju krajeva, imam vec kupaci kostim. Reklame ce odmah zavrsiti u smecu!

Stizem pred stan i u oci mi udarise dvije zalijepljene cjeduljice: 'Mama , mi smo vani, zvali su nas drugovi da vozimo role, molim te izvedi cuku vani, mi nismo imali vremena!'

Na drugoj pise: 'Volimo te!'
Nasmijesila sam se, prvi put tog dana. Ko bi odolio ovim rijecima. A oni znaju kako me kupiti. Zvuk kljuceva u bravi je domamio naseg ljubimca koji je ves skakao oko mene, dok sam vadila uzicu pod punom ratnom opremom koju svakoga dana nabacim za posao i u opasno po zivot visokim potpeticama,vec sam nanovo trcala niz stepenice.

Ok, nije jogging, ali je setnja! I to je nesto! Kako da ne, u stiklama gaziti po vlaznoj zemlji je svakako avantura koju mogu samo otpisati sebi na glupost. Pas trci veselo za pticama, briga njega sto se ja mucim i dozivam ga da krenemo nazad. Samo me ovlas pogleda sa sigurne razdaljine , mahne repicem i nastavi trcati. Bockajuci dalje po zemlji shvatih da mi ne gine jako duuuuuuga setnja...

Poslije jedno sat vremena kad se psic smilovao, smozdena od svjezeg zraka, gladi (nista nisam jela za kaznu tog dana) i umora, dobauljala sam do stana.
Tus! Tu je spas....Opusticu se i zbaciti sav stres sa sebe. Topla voda mi je godila, i taman zatvorih oci i poceh da uranjam u svoj unutrasnji svijet, prenu me britki zvuk zvona. Jednom, dva puta, neko je zaglavio palidrvce u zvono!!!!! Na brzinu se omotah rucnikom i podigoh interfon : KO JE? rekoh rezignirano! MI SMO, veseli glasici su mi najavljivali posjetu svojih drugova i drugarica. Trk, navlaci nesto na sebe, rekoh sebi naglas!

Pet 'malisana' sjajnih ociju i zajapurenih lica su umarsirali u hodnik. Skoro u glas djeca povikase:

Mozemo li dobiti neto za jesti?- kaze moja cerka, a ostali u glas: Mi smo zedni!
Ok , ima grisinija, rucak od danas, i voca, sta zelite?
Pogledi se ukrstise saveznicki i ja sam znala da mi se nesto sprema:' Mi bi palacinke'. Ja sam shvatila iste sekunde da je zavjera bila pripremljena jos vani...i moja kapitulacija potpisana.

Przeci trideset i neku palacinku , dok mi je prijetio toplotni udar od silnog stajanja za sporetom, povikah: GOTOVO!!!

Ono sto sam ja pekla sat i nesto, vesela druzina je smazala za nekoliko minuta. Ustadose od stola, uljudno se zahvalise i rekose: Moramo li nesto skloniti? Mi naime zurimo kuci, vec kasnimo...Ja sam se samo nemocno osmjehnula dok je u meni vec kiptio bijes na samu sebe: A sta je sa trcanjem, zdravim zivotom, mirom, opustanjem? - prebacivala sam samoj sebi i rekoh im : U redu je , idite samo, ja cu skloniti !

'Hvala puno , palacinke su bile super! '

Volim djecu, svoju iznad svega, ali sam samo cekala da mi se sklone sa ociju...Odjednom se nadjoh sama u kuhinji i ote mi se duboki uzdah. MIR! NAPOKON!

Pogledah na sto , bile su ostale dvije, tri palacinke. Sjedoh, uzeh veliku kasiku dzema od jagoda i nafilovah sebi jednu . Sta me je briga pomislih, danasnji dan ionako ne mogu racunati kao pocetak svoje discipline. To cu od sutra, sutra je novi dan.

Ne vjerujuci vise ni sama sebi i tim rijecima, pjevuseci glasno 'pojescu sve kolacice', bila sam spremna da se posvetim 5 minuta samo sebi...
Ali, od niotkuda se pojavi moj pas Rocky i zareza na mene, trazeci moju palacinku...pogledala sam ga hladno kao sto je i on mene danas gledao i nastavila da jedem sa uzitkom, misleci u sebi : E neces Rocky ovaj put moje kolacice !!!!

|A.C.|