Kažu da je poimanje sreće prestalo biti egocentrično i pretvorilo se u brigu o drugima, osobito o osobama do kojih nam je stalo. Drugim riječima, umjesto jednine, nastala je množina. Ali, sreća je dobila još jedan atribut - ženstvena, jer se osniva na tipičnoj ženskoj emotivnosti.

Nakon niza godina veličanja individualizma, nakon uporne potrage za zadovoljstvom samo u sebi i za sebe, počeli smo osjećati potrebu da sve lijepo dijelimo s ostalim ljudima. To ne znači da smo postali bolji, nego da smo shvatili kako je sreća ionako krhka, a pogotovo grabi li se samo za sebe.

Filozofija o novoj, ženstvenoj i pluralističkoj sreći ne zagovara zanemarivanje svojih želja i potreba, nego traži da povjerujemo kako, brinući se o drugima, nimalo ne gubimo od vlastitog značaja. To što smo napokon upoznali i spoznali sebe, ne smije nas onemogućiti da ne vidimo i ne upoznamo druge. I dalje trebamo biti 'individualci' u svemu što je važno za našu samosvjest i samoostvarenje, a 'pluralisti' u svemu što nas obogaćuje kao osobe koje su svjesne drugih oko sebe.

Francuski psihijatar Christophe Andre mnogo se bavio srećom i ustvrdio da se sretnici rađaju. Doza sreće svakog pojedinca zapisana je u njegovim genima, obiteljskom naslijeđu i odgoju, pa manje obdareni moraju naučiti kako živjeti sretno. Prvo tako da shvate kako imaju pravo na sreću, i to baš onakvu kakvu oni zamišljaju i kakva pristoji njihovoj naravi.

Znajući Andreovo objašnjenje sreće, može se zaključiti da, želimo li usvojiti pruralistički stav prema njoj, najprije moramo pronaći svoj ključ za sreću, naslijeđu i odgojnim utjecajima usprkos. Primjerice, tko je sklon tuzi, tjeskobi, pesimizmu.. mora se protiv njih boriti svim sredstvima, u protivnom neće uspjeti uzeti svoju krišku životne sreće. Treba se osloboditi sumnjičavosti prema svemu dobrom što bi ga moglo snaći, odbaciti uvjerenje da je sreća za neke druge i razvijati svoje emotivne mogućnosti.Upravo takvima može pomoći pruralističko poimanje sreće.Kako sebe često ocrnjuju, a druge veličaju, biće im relativno lako skupljati zrnca zadovoljstva brinući se za druge, uživajući u tuđim zadovoljstvima i podižući svoje raspoloženje i optimizam šireći dobrotu oko sebe. Ključ pruralističkog poimanja sreće je nada, a ona je najpotrebnija onima koji vjeruju da su rođeni nesretni. Nada je čvrsta tačka u ovom svijetu koji je prepun nesigurnosti i neodređenosti, zastrašujući i fantastičan po mogućnostima sto ih postavlja pred svakog čovjeka.Rasli smo uvjereni da budućnost mora biti bolja od prošlosti, a sad učimo nadati se da nas svakodnevno čekaju mali, ali značajni pomaci nabolje.


Treba, ipak, podsjetiti da nova sreća počinje prepoznavanjem i priznavanjem vlastitih ograničenja. Put k sreći počinje kad je prestanemo doživljavati kao lutrijski zgoditak i shvatimo da na njoj, obraćajući pozornost na drage ljude i na sve ono što nas čini osobom, moramo raditi iz dana u dan.