Ne optužuj me, prvenstveno zato što nemaš prava, jer ne gledaš svijet mojim očima. A te oči... Te oči slabo vide. Strašno je koliko smijeh i plač sliče jedno drugom kada ne možeš vidjeti izraz lica, nego se moraš oslanjati samo na sluh. Pretapaju se jedno u drugo, kao što se nebesko sivilo ovog stranog grada spaja sa sivilom ove strane zemlje i betona. To je, znaš, zbog magle koja je u ovoj zemlji česta. Svojom sivkastom koprenom, kao blatom , prekrije svaki dio stvarnosti i razmaže sve konture i ivice. Slično je to poimanju svijeta veoma kratkovidnog čovjeka – oblici se gube, boje se razlivaju i razblažuju, svijet je jedna ogromna fleka u različitim nijansama sive boje. Jednom sam, još kao dijete, vidjela karikaturu u kojoj je čovjek posjekao i iscijepao cijelo stablo da bi sebi napravio čačkalicu i potom zadovoljno čačkao zube, dok je stablo iza njega ležalo mrtvo. Trebao je jednu čačkalicu da smiri trenutnu potrebu, i cijelo stablo je moralo da umre. Bolje ti svjedočanstvo o ljudskoj prirodi ne treba, a ja sam ipak samo čovjek. Kada bih pokušala naslikati smijeh i plač samo bih nanosila plohe boje u dvije različite nijanse sive.

Ne znam ni zašto ti ovo pišem, jer od tebe sam se oprostila davno, još one noći kada si mi dopustio da se ponizim zbog nečeg što bi trebalo biti lijepo, zbog onog što smo nazivali rječju koju sad ne bih spominjala. Već tada sam te, kao nožem, iskružila iz sebe i odstranila. Ipak, prije toga si uspio metastazirati. Da, sjećam se, taj sam ispit dobro spremila – koštana srž je puna sitnih, tankih krvnih sudova, isprepletenih u mreže. Tim putem se rak širi po tijelu. Čak i kada se primarni tumor odstrani, rak ostaje, doduše znatno slabiji, ali ostaje da se hrani životom. Ako ti je moja usporedba čudna, sjeti se da je rak tek način prirode da ubije organizam kojem, eto, nije bilo suđeno. Uostalom, ne sviđa mi se taj izbor riječi. Ne vjerujem u slučajnost. Sudbina je nešto što gradimo svojim rukama. A onda se sjetim H.

Možda ipak nije?

A.