Zivot je lijep, kad nisi slijep....

Pjesma je ovime sve rekla, no ljudi su strucnjaci u tome kako da se kod zdravih ociju upuste u uvijek bolnu avanturu zaslijepljivanja i ignorisanja zivotnih ljepota.

Previse filozofije ?! Mozda vam se tako cini ova moja pomalo bezobrazna izjava? Ali razmislite o ovome, mi koji sjedimo za ovim bezdusnim masinama i tipkamo veci dio svog vremena , jedni smo od najprivilegovanijih i materijalno najbogatijih ljudi na svijetu. Statistika je najprecizniji falsifikat stvarnosti ali ona nam kaze da ako imamo krov nad glavom, svakoga dana sta za jesti, redovan posao i jos uz to ako imamo pristupa kompjuteru i internetu - da spadamo u privilegovane na ovoj kugli zemaljskoj. Naravno ne mozemo svi biti Rokafeleri ili prezivati se Kashogi, nositi cipele ukrasene pravim dijamantima, no da li je to neki garant za srecu?

Kada je jordanski kralj Hussein obolio od raka, prvo sto sam pomislila bilo je - pa taj covjek ima u materijalnom smislu sve . Moze sada sebi priustiti i najskuplja lijecenja i ljekare - ali dzaba sve ako nema zdravlja. Nekako u to vrijeme sa imala susret sa jednom svojom bivsom koleginicom. Ona je kratko vrijeme prije penzije obolila i kod nje je ustanovljena dijagnoza - rak zeludca u galopirajucem stadijumu. Mada je to bio veliki udarac za nju, ona je ipak uspjela da pobjedi opaku bolest i bila je jedina koja je iz tog bolnickog odjela ne samo dosla na lijecenje vec je nakon vise mjeseci odatle se i vratila svojoj kuci. Kako je to uspjela? Pitanje koje sam joj postavila prilikom jednog slucajnog susreta je nije nimalo iznenadilo i izazvalo je blagi osmjeh na njenom licu.

>>Dok sam bila zdrava, otpocela je ona svoju malu ispovijest, sve mi se cinilo tako malo. Moj suprig i ja smo citav zivot radili, ne samo na poslu, vec smo svojim sopstvenim rukama napravili i veliku kucu. Djecu, dvije kcerke, su cuvale bake i obdanista a kada su odrasle, jos vise smo radili kako bi one mogle da studiraju. Moji dani su bili zaokupljeni mislima kako bi bilo lijepo postici jos komadic vise od onog sto se ima...Imati ljepsi namjestaj, vikendicu pored rijeke, skupa i egzoticna putovanja. Kako bi djeca mogla imati i svoj sopstveni pocetni kapital...Cak i kada smo mogli poceti ostvarivati svoje snove i uzivati u plodovima svoga dugogodisnjeg rada, nesto mi nije davalo mira da prestanem. Radila sam i dalje puno radno vrijeme, kuhala za sve ukucana, njegovala bolesnu majku i jos radila u obliznjoj cvjecari navece, kako bih imala svoj 'dzeparac', koji nisam ni uspjevala trositi. Bila sam tako uvjerena da cu sa odlaskom u penziju napraviti korijenitu promjenu i 'poceti da zivim' kako ja zelim. Nabavicu sebi psa, vozicu biciklo svakoga dana, nece vise biti stresa...Ali dva mjeseca prije tog datuma, porcela sam odjednom da osjecam nepodnosljive bolove u stomaku. Mislila sam najprije da sam se prehladila ili nesto lose pojela, ali kada bolovi nisu prestali nakon dvije sedmice ni uprkos tabletama i cajevima i kada vise nisam mogla nista jesti hitno sam prebacena na bolnicko lijecenje gdje mi je ustanovljena dijagnoza : RAK!

Sjedela sam tako u sterilno cistom krevetu bolnicke sobe i zurila u prazni zid ispred mene, ponavljajuci u sebi jedno te isto pitanje : 'Zar je to kraj? Da li je to stvarno bilo sve sto sam imala od zivota? Sta je sa mojim planovima, vikendicom , psom i putovanjima? Gdje je nestao moj zivot?'

Nekako iz daleka, kao iz nekog proslog zivota dosle su mi u sjecanje molitve koje sam znala kao djevojcica. Pocela sam da ih ponavljam u sebi. U meni se pokrenulo nesto i zeljela sam da se prisjetim svega sto sam do tada imala. Zeljela sam se zahvaliti za to. To je bilo nesto sto sam bila zaboravila dok sam bila samo prolaznik u svom sopstvenom zivotu.

Nakon vise sedmica kemoterapije i zracenja, kada vise nisam imala ni obrva, ni trepavica ni kose na glavi - pocela sam da se bolje osjecam. Shvatila sam svoju bolest kao neki znak.STOP - reklo je moje tijelo, ja cu se razboliti da bi tvoja dusa ozdravila. Shvatila sam kako je moj zivot bio prazan i da sve ovo sto mi se dogodilo nije uzalud. Umjesto da sam bila razocarana i kivna na zivot, ljude, Boga...ja sam pocela da osjecam cudnu privrzenost prema svemu sto sam imala u svom zivotu. Pocela sam da pisem pisma svojim prijateljima koje nisam godinama ni vidjela ni znala ista o njima.. Po prvi put nakon svojih mladalackih dana pocela sam da zapisujem svoje misli i osjecanja u maleni notes. Trajalo je desetak dana dok se nisam osmjelila na korice napisati : Dnevnik jednog ozdravljenja. Pod najvecim bolovima, umjesto da se predam - ucila sam da slikam na svili. Zamolila sam svoju cerku da mi uvijek kada svrati u posjetu donosi poljsko cvijece koje je mogla ubrati pored rijeke. Ljekarima nije bilo jasno sta se to dogadja sa mnom, jer sam svakim danom se osjecala sve bolje i bolje. Osmjeh mi nije silazio sa lica a ja nisam prestaala da u sebi smisljam nove stihove, price i molitve. Neke od njih bih zapisivala i citala ih kada me nocu probude bolovi.

Pocela su da stizu i pisma prijatelja, koji su bili radosni i zalosni u isto vrijeme da sam im se javila pod tim okolnostima. Ali svaka napisana rijec mi je davala jos vise snage i volje da ponovo zakoracim van bolnickih zidova. Dani su prolazili a ja sam nazalost gledala kako se bolesnice u mojoj sobi mjenjaju i mnoge su odatle i prebacene u sobe za umiruce pacijente i nikada se vise nisu vratile. Ja sam krenula da ih bodrim i citam im svoje biljeske. Neke su prihvatale moje molitve, ljudsko bice se u tim ocajnim momentima obraca Svevisnjem u nadi za spas. Neke bolesnice su probale da sa mnom slikaju na svili, neke su bile preslabe da bi ustale iz kreveta, stoga sam im pribor za slikanje i tkaninu donosila u bolesnicki krevet. I gle, primjetili su i ljekari da ta moja 'terapija' donosi tracak nade za one koji je nisu vise imali....

Dosao je i dan kada sam trebala krenuti kuci. Ljekari su se cudili i u zadnjoj viziti sam od njih dobila prijedlog da jednom sedmicno dolazim u posjetu bolesnicima kako bi im pokazala da je i tu najtezu bolest moguce pobjediti. Dobila sam i buket cvijeca od njih na poklon...

I dok sam tako mirno sjedela na hodniku, posto sam se ranije spakovala i cekala da me cerka pokupi kako bismo se odvezle kuci, ogledala sam se u staklu velikih vrata na hodniku : odjeca je visila na meni jer sam smrsala 15 kg, lice mi je bilo blijedo, umjesto moje bujne kose sam na glavi imala svilenu maramu koju sam sama oslikala, a usne sam namazala ruzem. Mada sam vec zena koja je zagazila u jesen svog zivota i ranije nisam nikada bila potpuno zadovoljna svojim izgledom, taj moj obris u staklu mi se ucinio ljepsim nego ista na svijetu. Uzdahnula sam duboko i pocela kopati po svojoj tasnici. Pronadjoh svoj dnevnik i prelistah ga na brzinu jos jednom. Suze radosnice su mi se skotrljale niz obraze... Imala sam jos samo toliko snage da uzmem olovku i zapisem : 'Hvala Ti Boze jer zivim, hvala Ti da si mi dao snage da pobijedim bolest i hvala Ti da si me naucio da je zivot lijep...'

|A.C.|