"Prošlo je toliko vremena." - rekla je, a iz grudi joj se oteo sitan, tek jedva primijetan, uzdah. Njega, ipak, nije mogla sakriti.

"Vrijeme je nebitno." - odvratio sam.

Pogledala me je, sa čuđenjem u očima.

"Vidiš," - nastavio sam - "U svojoj silini, svome trajanju i vječnosti, vrijeme niti će kada znati za nas, niti će ikada stati zbog nas. Pa, zašto bismo onda mi marili za vrijeme? To se ionako neće promijeniti, stoga kažem - vrijeme je za nas nebitno, baš kao i mi za njega."

"Vrijeme može sebi priuštiti da bude oholo." - rekla je ona - "Mi ne možemo."

"Nije to oholost." - rekao sam - "Samo... ne želim naricati nad nečim što nikada neću moći promijeniti. Radije idem svojim putem, pa dokle dospijem, mada znam da to neće biti baš daleko."

"Nimalo se nisi promijenio." - pogledala me blago.

"Misliš?" - namrštio sam se.

"Vidim." - odgovorila je, sigurna u svoje riječi - "Ostao si isti kakvog te pamtim. Nadobudni, sanjivi, kočoperni dječak koji se trsio da osvoji svijet."

"A pokleknuo je već kod tvog srca."

"Koliko se sjećam, dobro ti je išlo." - pomilovala me po licu i svojim svilenim dodirom sa njega uklonila sjenu - "Možda nisi trebao tek tako odustati."

"Možda je najteža riječ u ljudskom rječniku." - rekao sam - "Vezujemo je sebi oko vrata kao kamen, kada skačemo u mutnu rijeku zvanu sumnja, ne bi li nas što brže odvukla do dna."

"Možda sam se prevarila." - rekla je, bojažljivo razvlačeći kutove usana u osmijeh - "Možda si, s vremenom, postao mudriji. Ali, samo možda! Mudrijaš, sa žeravicom u očima."

"Ili tek dobro plaćena dvorska luda." - dodao sam.

"Na mome dvoru bio bi..." - zastala je, i oborila pogled ka vrhovima svojih cipelica - "Ta, šta ja to pričam. Ti si ostao isti, a ja? Pogledaj mene... ovakvu. Šta je vrijeme od mene uradilo..."

"Hej, ti doista ne znaš šta pričaš." - uhvatih je dlanovima za ramena - "Tebe, Doriana, vrijeme nije ni pogledalo. Kada te gledam, upijam te pogledom i pitam se kuda su, mimo tebe, prošle sve ove godine, jer te, poštenja mi, nisu ni dotakle."

"Možda je vrijeme i bilo blago prema meni." - rekla je, uz primjesu gorčine, i dodala - "Ali život zacijelo nije."

"Život nam je, ipak, naposlijetku ukrstio puteve." - primijetio sam - "Baš sada i baš na ovome mjestu. Zbog toga ne mogu biti nezahvalan. A ovo silno vrijeme što je proteklo? To je samo vrijeme, a vrijeme je nebitno, sjeti se."

"U pravu si." - sklopila je oči - "Sada kada smo tu, ništa više nije bitno. "

"Kada bi samo znala." - pomislio sam - "Koliko sam puta sanjao kako izgovaraš te riječi."

Šutke je naslonila glavu na moja njedra i slušala kako dišem. Ja sam, poput nje, sklopio oči i uzdrhtao kada sam u nozdrvama oćutio davni, daleki miris mošusa i sandalovine, onaj za kojeg sam mislio da sam ga nepovratno izgubio.

"Voljet ćeš me noćas?" - pogledom je tražila moj, i u njemu odgovor.

"Da." - odgovorio sam - "Voljet ću te noćas. Voljet ću te baš kao što sam te, bez prestanka, volio svo ovo vrijeme, sve ove godine."

Ponovno smo sklopili oči i u mraku usnama našli jedno drugo. Poljubac koji je uslijedio, bio je nespretan i bojažljiv, baš kao i onaj davnašnji, prvi. Otključao je sve zapečaćene godine, otvorio skrivene kovčege tuge i sjećanja, razbio zaboravljene krčage gorčine i samoće. Onako izmiješano, sve je to navrlo iz nas i, umjesto da se izlije u rijeku suza, magičnim se dodirom pretvorilo u bujicu nježnosti i strasti.

Odnekud je do nas dolutao glas neponovljivog Van Morrisona i mi smo, isprepletenih tijela, otplovili u tajanstvo.


U tajanstvo

Rođeni smo jošte prije vjetra
Tek, mlađi smo od sunca
Ovdje smo osvojili barku ljubavi
I na njoj odjedrili u tajanstvo

Počuj sada usklike mornara*
Onjuši more i oćuti nebo
Neka ti duša i dusi uzlete
Ka tajanstvu

Kada odjekne sirena kroz maglu,
Znat ćeš da se vraćam domu tvom,
Kada sirena zapjeva kroz maglu,
Želim je čuti,
I ne moram od nje strijepiti

Želim zanjihati tvoju cigansku dušu,
Baš kao onda u danima negdanjim,
Pa da veličanstveno možemo otploviti,
U tajanstvo.

Kada odjekne sirena kroz maglu,
Znat ćeš da se vraćam domu svom,
Kada sirena zapjeva kroz maglu,
Želim je čuti,
I ne moram od više strijepiti.

Želim zanjihati tvoju cigansku dušu,
Baš kao onda, u danima negdanjim,
I skupa ćemo odjedriti, ti i ja,
U tajanstvo.

Prepjev by: MoodSwingeR

* Referenca na škotsku narodnu pjesmu "The Skye Boat Song" koju je teško smisleno prevesti, ovdje u slobodnom prepjevu.