Neki od nas se, kada im život na pladnju iznese ono što im je u tom trenutku priredio, samo namršte i okrenu glavu na drugu stranu. Drugi, opet, samo slegnu ramenima, ponekad i uzdahnu, pa potom bez riječi pokusaju ono što im je prinešeno. Baš kao u kakvom otmjenom restoranu, oni prvi će vratiti jelo koje im se ne svidi, pa će ga, uvijek i iznova, vraćati sve dok ne bude spravljeno tako da zadovolji njihov istančan okus, a oni drugi će progutati i najnesvarljivije splačine, a da pritom neće izustiti ma ni rječce prosvjeda.

Oni prvi smatraju da gospodare svojom sudbinom. Oni drugi joj se predaju. Oni prvi žele svoj život proživjeti onako kako su ga sami osmislili i kako su, smatraju oni, zaslužili. Oni drugi znaju da je za nas sve već odavno osmišljeno i da je, do najsitnije mjere, sve već razdijeljeno po zaslugama.

Oni prvi žele promijeniti stanje i učiniti ga boljim. Oni drugi gledaju kako će prihvatiti stanje i time sebe učiniti boljim. Oni prvi su u stanju dovijeka tragati za ljubavlju i sebi savršenom srodnom dušom, oni drugi će stesati, malo sebe, a malo onoga s kim se zadese, pa se tako uklopiti i iznjedriti ljubav.

Jedni svijet prilagođavaju sebi, drugi sebe prilagođavaju svijetu. Ili, barem, i jedni i drugi to pokušavaju, ne bi li ovo malo vremena što im je dato proveli u zadovoljstvu bivstvovanja. Niko od nas nije u potpunosti ovakav ili onakav, svako od nas ima u sebi mjericu jednih, i mjericu drugih. Pa kako je koga zapalo. Ili kako je ko od nas odlučio. I tako je svijet opstajao, malo po jednoj, malo po drugoj strani.

No, s vremenom se čovjek današnjice razbaškario u restoranu života. Sve više je izbirljiv i sve više vraća ono što mu, od tog i takvog života izneseno, nije po mjeri. Sve je manje sreće i zadovoljstva u onome što se ima, a sve više u onome što se želi i treba imati. Sve nas je više kovača svoje sreće i gospodara vlastite sudbine, a sve manje je nas na ovome svijetu svjesno da su naši hirovi i zahtjevi spram sudbine tek zabavni, koliko su i bezvrijedni.

Među rijetkima koji usud cijene kao nešto nepromjenjivo i dato, nešto čemu se treba znati bespogovorno potčiniti, preostao je izgleda, i naš čovjek, bosanski. Još 1901. je Freud, u svojoj Zur Psychopathologie des Alltagslebens, dojmljen, pominjao Bosance kao potpuno predane sudbini. Bilo je, znano, tako i prije njega, i još davno prije Turaka. Ostalo je tako i nakon njih, i nakon svih zlih zemana i ratova, pa će valjda ostati tako i nakon ovog današnjeg vremena. Našeg vremena.

Ostat će tako, jednog dana, sjediti za stolom u ćošku, u razlupanoj gostioni života, nakon što rasrđeni domaćin naglavačke kroz prozor poizbacuje sve one prezahtjevne, zaslužne, sve uznosite, i sve suvišne... ostat će za stolom u ćošku naš Bošnjo i kusati svoju supu, onakvu kakva mu se iz dana u dan, već tisuć ljeta prinosi, i od koje on nikad nije ustao niti ju je vratio, već će je i tada, baš kao i svaki drugi dan, pokusati uz lagani klimoglav poštovanja gospođi Sudbinim možda.

Tek će tada, iz prikrajaka i sa srčom i iverjem pokrivenog poda dunjalučkog, oni razbacani, raščupani i natečeni oholci, raskolačenih očiju gledati čovjeka bosanskog kako prilježno, bez srkleta i po istilahu, srče i kusa svoju supu svagdanju, tek usput otpuhujući u nju, ako mu bude vruća... Gledat će i čitati u njegovom srkanju, u njegovom žvakanju i njegovu gutanju, slovo o drevnoj mudrosti, o istini koja kaže da sudbinom možeš zagospodariti jedino ako joj se u potpunosti i bespogovorno predaš.

Moodswinger