O hodanju po vodi

Živio u Indiji jedan veliki guru. O njemu se pričalo da hoda po žeravici, po vodi, po zraku. O njemu se pričalo kao o najvećemu čudu. Jedan je mladić poželio, silno poželio, da nauči hodati po vodi. «Neću žaliti truda ni vremena», zavjetovao se, «samo da naučim tu čudesnu vještinu, samo da se oslobodim zemljine sile teže». Pošao je učitelju, i kazao mu svoju želju. Ovaj ga sasluša i reče: «Dobro. Naučit ću te hodati po vodi. Ali me moraš u svemu slušati – ne postavljati pitanja i primjedbe, već bespogovorno činiti što ti kažem».
«Slušat ću te, učitelju», obeća mladić.

Učitelj mu pokaza ležaj u kolibi, koju je djelio s još nekim učenicima. Sutradan, u cik zore, guru ga probudi i naloži mu da smjesta krene u obližnje selo, i da tamo pomogne seljanima kopati vodojažu. Učenik ga bez riječi posluša. Cijeloga je dana marljivo radio u selu. Uvečer se vratio tako umoran, da je jedva progutao pokoji zalogaj. Svalio se na ležaj i zaspao mrtvim snom.
Sutradan se zbude isto. Opet ga učitelj u cik zore probudi i pošalje u selo da pomogne seljanima vršiti žito. I opet se uvečer učenik vratio mrtav umoran, i malo zbunjen.
Takvo se učenje svakoga dana ponavljalo. Učenik je šutio, ali je tu i tamo razmišljao nije li se učitelj možda zabunio šaljući ga ovako u dobrotvoran rad, a on je zapravo došao naučiti da hoda po vodi.

Vrijeme je protjecalo bez promjene. Selo pokraj učiteljeve nastambe bijaše vrlo siromašno, njegovi su žitelji počesto gladovali. Učenik je radio sve što mu je učitelj zapovijedao, ali je bivao sve nestrpljiviji. «Kad li će me naučiti da hodam po vodi»? pitao se.

Jednoga je dana, prolazeći pokraj rijeke put sela, ugledao učitelja gdje hoda po vodi. Taj ga je prizor ohrabrio. «Očito, bliži se dan kad će mi učitelj pokazati tu vještinu», pomisli.
Te večeri, učenik se približi učitelju, pokloni se, i upita smije li, ipak, nešto upitati. Vidjevši njegovu veliku gorljivost i tjeskobu, učitelj se smekša, i dopusti mu da ga upita što želi.
«Učitelju, koliko će još dugo trajati ova priprema do pravoga učenja»? upita učenik.
«Do pravoga učenja»?! nasmija se učitelj. «Pa ovo je pravo učenje! Pomaganje drugima je pravo učenje»!
Učenik ostade razjapljenih usta.
«Kako? Zar se nismo dogovorili...»?
«Dakako. Hodanje po vodi bio je mamac. Da ti kažem: to hodanje po vodi je lako, ono se nauči za svega pet, šest godina. Ali rad za druge bez plaće, bez stjecanja ugleda i priznanja – to nije lako. To se uči cijeli život».

( Indijska priča, prepričala Vesna Krmpotić )
preuzeto iz knjige «VRLINE NENASILNOSTI» koju je sačinila Vesna Krmpotić