Kada se nama, muškarcima, ne spava, one kažu: "Da nisi leg'o poslije ručka…"
Kada smo neraspoloženi, pitaju: "Je li ti viđaš neku pa ti je ružno sa mnom?"
Ako smo, ne daj Bože, gladni kada one nisu, popuju: "Samo ti jedi. U tim godinama već imaš toliki stomak."
Naša ih nervoza nervira: "Pa šta je tebi više? Znaš li se ti nasmijati!?"

Žene su, općenito, genijalne. Vladarice planete i svih živih bića, cijeli svijet drže pod kontrolom, stvarajući pritom zabludu o vlastitoj neravnopravnosti. I to na bezbroj načina. Moj favorit među hiljadama načina jeste predmenstrualni sindrom. Iza tog naziva krije se genijalni metod sakrivanja svih ženskih osobina pod "lučenje estrogena i progesterona". Zaluđenim, kakvi već jesmo, prodale su nam priču o tome da one nisu nervozne, neraspoložene, gladne, umorne i kada ništa ne rade, neaktivne ili preaktivne, gladne u četiri ujutro i site kad sav svijet jede, zato što su takve, već zato što ih muči PMS. A mi se nikada ne pitamo: ako postoji 150 simptoma svih ženskih naopakosti i niti jedan registrirani uzrok dugotrajnijeg dobrog rasploženja, šta je tu bolest, a šta "uobičajeno stanje"?

Borke (nije li znakovito nepostojanje ženskog roda riječi borac?) za prava "nježnijeg spola" bi sada rekle kako nema niti jedne žene sa svih 150 simptoma i da ih puno, puno više ima tek jedan ili tri-četiri. E, ja takvu sreo nisam, iako je moj prvi poljubac na pragu punoljetstva.

Recimo, "mjesečni ciklus" je okončan u neku subotu - dakle, i PMS je na stand-byu. Prošla je i nedjelja, u oporavku kroz kućne aktivnosti; ista ona osoba kojoj 24 sata ranije nije bilo do njenog imena sada briše prašinu, usisava, mijenja zavjese, čisti ladice i treba svaku vrstu pomoći, pripremajući svog mužjaka na nervni slom. (Dan poslije, tog će mučenika radna koleginica još pitati je li se odmorio preko vikenda.)

Dakle, ponedjeljak je: On bi gledao Top gol, ona 60 minuta; on bi vodio ljubav, njoj se ide u kino, on bi večeru uz svijeće, ona pokušava otopiti plastiku s telefonske slušalice držeći je na uhu cijelu vječnost; on bi planirao budućnost, njoj se čita; on bi gledao film, njoj se spava; on bi spavao, ona bi se svađala…

Utorak: Blažena zvanična muzika Lige prvaka izbija iz TV-a, a ona sikće: "Je li to neka važna utakmica?" Namjerno ne shvatajući da su sve utakmice važne, inače se ne bi ni igrale. Odšuti 105 minuta (dva poluvremena i blok spotova i reklama), i već u 106-oj hita ka daljinskom. Na isti potez nešto kasnije, odgovara kroz zube: "Šta je sada?" A na riječi pregled utakmica, demonstrativno uzima pidžamu.

Srijeda: Isto, samo malo gore. Umjesto pregleda, na ekranu je film. Zaspala je u 14. minuti.

Četvrtak: Njoj se izlazi. Istjera svoje, pa cijelu noć gleda u vrhove cipela. "Ne mogu uživati kad se za sve moram natezati." (To što uvijek pobijede, ne znači im, kao, ništa.)

Petak: Zajednička potreba za izlaskom. Odjednom tersluk. Il' je gužva, il' je zadimljeno, il' je vruće', il' je hladno…

Subota: Cjelodnevno, zajedničko čekanje derneka. Kad je najbolje: "Hoćemo li spavati?"

Nedjelja: Još jedan radni odmor. Plus svađa oko nečega na kraju.

I tako, nakon dvije-tri sedmice, mi konačno pitamo: "Možeš li mi, molim te, reći šta je bilo?" "Kad ćeš više naučiti nešto o PMS-u", replicira. "Kada i ti o Ligi prvaka i rasporedu takmičenja u njemačkom, španskom i engleskom prvenstvu; o tome da nema derneka uz bljedunjavi pop; o dimu kao obaveznom dekoru svake kafane…", ne odgovaramo, svjesni da bi i jedna riječ proizvela atmosferu u kojoj su one žrtve, a mi bezobzirni.

I tako, malo PMS-a, pa menstruacija, sa svim svojim mukama, i opet na početak.

Još uvijek mislite da pretjerujem?

Jedino vrijeme kada žene priznaju da nisu u PMS-u jeste trudnoća. Ili, kako bi one rekle: drugo stanje. Tada su, znamo, još osjetljivije.

Njihova nauka kaže kako se taj PMS može liječiti i promjenom načina života. Tu su u pravu. Samo što ne mislimo na isto. Znam čak jednog muškarca kojeg ne mlave tri velika, grozna slova, koja se, ne bez razloga, rimuju sa SDS: ušao je u tridesete, ima uhodan posao, lijepa primanja, sjajno je sredio stan… I živi sam. Al' neće dugo. Već suviše često ponavlja: da ima kupit' pite u konzervi i djece na trafici, ne bih se ni ženio.

E. Imamović