Baš kad smo pomislili da može trajati vječno, snijeg je polako okopnio, a sunce se uselilo na ulice i dalo makar privremen i varljiv sjaj. Proljeće je stiglo, i kalendarski i polako će izaći bol iz kostiju, a leđa će se već naviknuti. Povjerovat ćemo ponovo u opsjenu divnog života i razmisliti o novim planovima. Niz asocijacija - uglavnom melodijskih i stihovnih - reda se za proljeće. Nekako s proljeća, stiglo je proljeće, još uvijek ima proljeća u meni, proljeće je, a u meni zima, proljeće na moje rame slijeće…

Nekada, u hajdučka vremena, govorilo bi se da će se dizati protiv zuluma, kad proljeće dođe ili, narodski, "dok gora zazeleni". No, naše su revolucije pokopane, mi ćemo nastaviti melanholično gledati u behar, u ljepotu latice koja se nađe u čaši i stoji poput lokvanja, čineći sliku koja bi se mogla naći u kakvom japanskom krajoliku.

S proljećem će, nadati se, i radovi. Kako svi ti ljudi koji grade i kupuju velebne kuće u gradskim četvrtima mogu ispred svojih ogromnih kapija gledati izlokane i prljave ulice? Svijest o općem dobru ionako je skoro protjerana iz današnjega životnog prostora, a proljeće u tom smislu zna biti okrutno. Pod svjetlošću sunca se vidi sve, i sve izgleda ili ljepše nego objektivno jeste - od veselih ženskih ukrasnih detalja - ili, pak, sto puta grđe i ružnije. Umrljani prozori ili rupe na ulicama, svejedno, kao da podsjećaju da smo se našli negdje na rubu nemara. Na kraju Evrope koja ne zna šta bi s nama, pa nas pušta da sjedimo u sivoj pustoj čekaonici.

Ipak, ne treba se prepustiti sivilu, njega je i bez zlosutnih misli dovoljno. Uz lijepo vrijeme i malo mašte, život može izgledati ljepše i veselije. Šareni tanjiri koji plivaju u većoj vodenoj posudi na koktelu u bašti ili nekoliko cvjetova kao ukras nedjeljnom ručku, uglavnom, mogu popraviti raspoloženje. Proljeće je i vrijeme kretanja: duže šetnje ili trčanje u paru dižu tonus organizma i čine ga otpornijim.

Za one koji, poput velikog Zuke Džumhura, smatraju da su svi čovjekovi koraci već odavno odbrojani, za proljeće možemo ponuditi njegov recept. Sjedenje pored rijeke, nešto malo mehke rakije, i dva paradajza, komadić sira i isto toliko kruha za mezu. Muzika, po izboru. Recimo, Sve behara i sve cvjeta, jedna od toliko neumrlih izvedbi Zaima Imamovića. Sam Zuko više je volio prirodni stil. Poslao bi konobara da "promijeni muziku", a ovaj bi sišao do rijeke i zamijenio raspored kamenja na slapu ili brzaku. Priroda, ipak nudi toliko različitih varijacija da na njenu definitivnost nikada ne treba računati. Sve je moguće - i da se rodi ljubav, i da se promijeni život, i da se odseli daleko, i da se u najbližoj okolini nađe rješenje za problem koji je izgledao nerješiv. Sve je moguće, jer dolazi proljeće.

(A. Burić)