Pobjeći ću jedan od ovih dana. Hoću, svega mi. Ustat ću u skoro jutro od stola sa doručkom, ostaviti sve kako stoji, račune i dugove, kravatu razvezanu preko stolice, isprogramiran dan i isplaniran život. Ostavit ću košulju raskopčanu, cipele razvezane, zgrabiti tek krišku prepečenog kruha namazanu domaćim maslacem i hrskati uz put, otresajući mrvice sa rukava, žureći da prevarim sunce.

Doći ću po tebe pred zoru, da te ukradem od tvojih. Šaputat ću tvoje ime i bacati kamičke u prozor sve dok se ne probudiš. Ti ćeš, konačno, raskriliti okna i svanuti mi, sneno trljajući oči i pitajući se šta li je tvoj ludak sada smislio. Onda ću te, bez glasa, tek grimasama i mahanjem ruku, nagovoriti da se iskradeš preko verande i spustiš niz vitice bršljana i loze, bunovna i topla, pravo u moje naručje.

Smijat ćeš se dok te budem golicao i ljubio ti kosu, govoriti da prestanem i da te konačno spustim. Kad ti bose noge dotaknu tlo, pogledat ćemo se kao zavjerenici i, jedva susprežući smijeh, potrčati koliko nas noge nose. Niz ulicu, niz cestu.

Nikada nećemo stati. Gonit će nas hiljadu pasa-tragača, par ljutih očeva i buljuk razbješnjele braće. Pratit će nas po laticama ruža koje ostaju iza tvojih stopala, mala izdajnice. Ali nas, svejedno, nikada neće naći. Jer mi ćemo uvijek znati zametnuti tragove, čuvati svoje tajne kao da smo jedno, braniti se šutnjom i tišinom. Bit ćemo bjegunci.

Jutra ćemo dočekivati na dalekim otocima i pustim plažama, pozdravljajući sunce prije nego utonemo u san. Dane ćemo provoditi po trgovima i kamenitim ulicama, slušajući ljude kako romore na stranim jezicima i sporazumijevajući se osmijesima. Ti ces musavoj dječici kupovati sladoled od čokolade, a ja bacati sitniš ulicnim sviračima, hvaleći ih kako su oni the soundtrack of our lives.

Hranit ćemo se grožđem i smokvama, poput voćnih netopira. Kao i oni, bit cemo bića noći. Kad sunce ugasne u vodi, slijedit ćemo one koji ce nam bakljama osvjetljavati put. Skakat ćemo, pjevati i veseliti se sa svjetinom, koji god praznik da bude, a svaki dan će biti poneki praznik. Kada nam njedra ostanu bez daha, a grla bez glasa, osamit ćemo se i baciti jedno na drugo. Pohotno. Proždrljivo. Slasno.

Pred jutro cemo ležati zagrljeni, osluškujući šum valova i buljeći u zvjezdani plafon, ispredajući priče o zvijezdama i o tome kako se koja ispela na nebo, a onda ćemo se kladiti koja će posljednja medju njima iščeznuti sa zorom. Ti ćes me ugristi za ušnu resicu, nježno, ali ipak skoro do krvi, pa me šapatom upitati žalim li.

"Nimalo." - odgovorit ću, a onda, nakon kraćeg oklijevanja, dodati - "Samo me brine ko će sve ovo platiti."

Ti ćeš se grleno nasmijati i poljubiti me u vrh nosa, a Alfie (da, od njega nesretnika ni u mašti ne mogu uteći), zavaljen u ležaljci do nase, sa dvije slatke mještanke u naručju će mamurno dobaciti:

"Some things in life money can't buy.
For everything else, there's MasterTers."

Copyright © 2005 - MoodSwingeR
Umijeće Tersanja