Lekcija je poprilično jednostavna i lako se nauči. Sa prvim slomljenim mladenačkim srcem poteku iz njega stihovi ili se tuga kistom razlije po platnu. Zgrči se ruka u Barre-u i, do maločas hladan i prazan, prostor toplinom ispune jecaji bluesa.

Piše se i svira, slika se i crta, sve dok boli. Počesto se to radi i kada ne boli, ali kada ga preplavi bol (ta jedina imenica koja se jednako lagodno ogrće i muškim i ženskim rodom), e onda srce krvari, plače i stvara najdirljivije stihove, note, slike...

Upravo su to one riječi, boje i tonovi koji nađu najkraći i najizravniji put do tuđih srca, koje nas najdublje dotaknu i koje nas se najviše dojme. A lekcija koju svi zarana naučimo je da bol, natapajući srce, rađa umjetnost. Sporim raspadom srca, njegovom kucajućom fisijom, oslobađa se kozmička energija kreativnosti sa kojom neki ljudi, jednostavno, čine čuda.

Ne znam da li svi patimo isto, to ne mogu znati, ali znam da patnja nekih ljudi, kada je uspiju izraziti, izgleda tako prokleto stvarno, blisko, privlačno i raskošno. Gotovo da bi im se moglo pozavidjeti na takvome daru, na takvome bogatstvu. I doista, oni svojom pjesmom i pismom, svojom slikom i plesom, plaču za sviju nas.

I zato ih mi trebamo. Mi trebamo svoje umjetnike, da za nas iskažu, dočaraju i odboluju ono što mi nismo u stanju. To je Božanska misija i svrha umjetnika.

Ili bi bila, da je svačiji bol isti. No, mi ljudi, prokleti kakvi već jesmo, ni u boli ne možemo biti isti. U nekoga je bol ljubavna, u nekoga egzistencijalna, a u nekoga, opet, duševna. Iako duševnu bol možemo osjetiti svi, u nekih je ona toliko jaka da joj damo posebno ime - zovemo je duševnom bolešću.

Nastranu ona da su svi umjetnici pomalo ludi, veliki je broj onih koji su bolovali dok su stvarali i stvarali dok su bolovali. Izvjesno je baš ta duševna bol oblikovala djela Michelangela, Tolstoja,van Gogha, Poe-a, Beethovena, Hemingwaya, Ćopića... Oni su, nauštrb vlastite sreće i, često, vlastitog života, podarili nama ono što mi smatramo neprocjenjivim umjetničkim blagom.

A ja se pitam - da li je to sve bilo vrijedno njihove patnje? Možda je, u davna vremena, olakšavanje duše stvaranjem, baš kao i puštanje krvi, bio jedini način da makar malo uminu patnje. A danas postoje i drugi načini da se umanji duševna bol, pa čak i da se čovjek potpuno izliječi.

Međutim, šta ako sa tim izliječenjem presahne i sama umjetnost? Možda je baš J.D. Salinger jednoga dana krenuo na terapiju, razriješio dvojbe koje su ga razdirale, riješio se tegoba i već četrdeset godina živi povučeno, sretno i zadovoljno. Za sebe. Ali, isto tako, on već četrdeset godina nije objavio ni slova. Za nas.

Da li je duševna dobrobit pojedinca važnija od mogućeg blaga koje on može iznjedriti iz svoje, bolom prožete, nutrine, i podariti čovječanstvu? Da li je svaki psihijatar ili psiholog koji uspješno liječi umjetnika ujedno i ubojica umjetnosti? Da li neke umjetnike, jednostavno, treba pustiti da se pate i stvaraju? Koliko bi se vas odreklo svog dara za pisanje (kakav god on bio) za barem komadić sreće? A koliko bi vas odustalo od unutrašnje stabilnosti i sreće samo da bi mogli iskazati svoja osjećanja i zbog toga biti cijenjeni, možda i slavljeni?

Toliko pitanja... a nijednog odgovora.

All that pain... in vain?

Copyright © 2005 - MoodSwingeR
Umijeće Tersanja