. . Share/Save/Bookmark| CyberBulevar.com RSS feeds| | Postavi CyberBulevar.com kao startnu stranicu| Dodaj u favorite


Sebicni div

17.01.2003 00:00:00

 

Svako poslijepodne, dolazeci iz skole, djeca bi isla da se igraju u Divovu vrtu. Bio je to veliki krasan vrt, s mekom zelenom travom. Ovdje ondje iznad trave izdigli se divni cvjetovi slicni zvijezdama a bilo je tu i dvanaest breskvinih stabala koja bi se sa proljecem rascvjetala njeznim ruzicastim i bisernim cvjetovima a  u jesen okitila obilatim plodom. Pticice bi sjedjele po drvecu i tako milozvucno pjevale da su djeca prekidala igru da ih slusaju. "O kako smo sretna ovdje!" dovikivalo bi jedno dijete drugome. Jednog dana vratio se Div. Bio je u posjeti svome prijatelju, ljudozderu iz Cornwalla, i proveo s njime cijelih sedam godina. Posto je sedam godina proteklo, kazao mu je sve, sto je imao da kaze - jer on nije bio bogzna kakav govorljivac - pa se nakani na povratak u svoje dvore. Kad je stigao, spazi djecu, kako se po vrtu igraju. "Šta vi tu radite?" zagrmi Div vrlo osorno, i djeca se na njegove rijeci uplasise i  razbjezase.
"Moj vrt je moj vrt", dalje ce Div. "Svakom to moze biti jasno; i ja necu dopustiti nikome da se igra u njemu, osim sebi." Tako ozida naokolo visok zid i stavi plocu s upozorenjem:
POD PRIJETNJOM GLOBE PRISTUP ZABRANJEN
Bio je to veoma sebican Div.
Jadna se djeca nisu imala od tada gdje igrati. Pokusavala se igrom zabaviti na cesti, ali je cesta bila vrlo prasna i puna tvrda kamenja, pa im se tamo nije mililo. Kad bi im svrsila skola, obilazila bi oko visokoga zida i razgovarala se o lijepom vrtu iza njega. "O sto smo ondje sretni bili," govorila su medju sobom.
Stiglo je i proljece i sav krajolik okitilo  sitnim cvijecem . Samo je u vrtu Diva samozivca jos uvijek vladala Zima. Pticama nije bilo stalo da u njemu pjevaju, jer nije bilo djece, a drvece je zaboravilo cvjetati. Jednom promolio iz trave glavu jedan  cvjetak, ali kad je ugledao plocu s natpisom, jako mu bilo zao sto nema djece  pa se opet povukao u
zemlju i zaspao. Jedino su bili zadovoljni Snijeg i Mraz. "Proljece je zaboravilo ovaj vrt", rekose, "zato cemo se mi ugnijezditi ovdje cijelu godinu." Snijeg prekriva travu velikim svojim bijelim plastom a Mraz posrebrio svo drvece-tada pozvase k sebi Sjevernjaka, i on dodje. Umotan u krzno, urlao je cijeli dan po vrtu i otpuhivao vrhove dimnjaka. "Ah lijepog li mjesta !" razveseli seu sebi! Moramo zamoliti i Grad, neka nam dodje u goste." Tako dodje Grad. Svaki je dan tri sata treskao po krovu dvora, sve dok nije porazbijao vecinu plocica, a onda je oblijetao svuda
unaokolo po vrtu sto je brze mogao. Bijase odjeven u sive haljine, a dah mu je bio kao led.
"Ne shvatam, zasto Proljece ovoliko kasni," promrmlja Sebicni Div. "Ipak ce se valjda uskoro promijeniti vrijeme." Ali Proljece nikako da dodje, a ni Ljeto. Jesen darovala zlatnim vocem svaki vrt no Divovu vrtu nije dala nikakva ploda. "Odvise je sebican", pripomene. Stoga je i dalje vladala Zima pa su i Sjevernjak i Grad,  Mraz i Snijeg obigravali izmedju drveca.
Jedno jutro lezao Div budan u postelji, kad  zacu zvukove umiljate svirke. Tako je sladjano brujala njegovim usima da je pomislio, da sigurno prolaze Kraljevi glazbari. Uistinu, pjevala je to samo mala zelencica ispod njegova okna, ali je tako davno, otkad je cuo u svom vrtu pticji pjev, pa mu se ucinila najljepsom glazbom ovoga svijeta. Kadli i Grad najednom presta da plese nad njim, kadli uminu i orljava Sjevernjaka, a usto kroz raskriljen prozor dostruji do njega divno mirisan dan. "Kao da je napokon granulo Proljece," poveseli se Div, pa skoci iz postelje i pogleda u vrt.
A sta ugleda? Ugledao je cudesno divan prizor. Kroz sicusan otvor u zidu usunjala se djeca i posjedala po granama drveca. Koje god je stablo pogledao, na svakome je sjedjelo jedno djetesce. A drvece se toliko veselilo sto su mu se vratila djeca, da se osulo cvatom i milo  njihalo svojim granatim rukama iznad djecjih glava. Ptice se po vrhu uzleprsale uz raskliktalo cvrkutanje, a cvjetovi izvirili kroz zelenu travu. Kako krasan prizor! Tek u jednom jedinom kuticu  je zimovala Zima. Bio je to najudaljeniji kutic vrta, i u njemu je stajao neki djecacic. Tako je malen, da ne moze dohvatiti grane stabla, pa sve luta oko njega, gorko placuci. Jadno je stablo jos uvijek bilo sasvim pokriveno mrazom i snijegom, a Sjevernjak je hujao i urlao iznad njega.
"Popenji se malisane!" govorilo stablo pa sagnulo grane koliko je god moglo. Ali djecacic je bio suvise malen.
Dok je Div gledao van, srce mu se blago raznjezilo. "Kako sam sebican bio!" poce se prekoravati. "Sada znam, zasto Proljece ne htjede k meni doci. Uspet cu onoga djecacica na vrh stabla,
a onda cu srusiti zid, i moj ce vrt biti djecje igraliste, dokle je vijeka i svijeta.
" Odista mu je bilo veoma zao zbog onoga, sto je uradio.
Stoga se odsunja u donje odaje tiho tihano otvori glavna vrata i uputi se u vrt. No cim ga djeca ugledase, tako se uplasise da su se sva razbjezala i vrtom je opet ovladala Zima.
Samo onaj djecacic nije bjezao, jer su mu oci bile tako preplavljene suzama, da nije vidio Diva kako dolazi. A Div mu se prikrade iza ledja, njezno ga uzme na ruku i podigne na stablo. Stablo je odjednom procvalo, ptice na njega sletjele i zapjevale, a malisan ispruzio svoje rucice, ogrlilo Diva oko vrata i poljubio ga.A ostala djecica, shvativsi da Div nije vise opak, dojurila a sa njima i Proljece. "Sad je ovo vas vrt, djecice," razdragano ce Div pa uze veliku sjekiru i obori zidnu ogradu. I kada se svijet u dvanaest sati uputio prema trznici, zatekao je Diva, kako se igra s djecom
u najljepsem vrtu sto ga je iko ikada vidio. Igrala se djecica cijeli  dan a uvece dosla  Divu, da mu pozele laku noc.
"Ali gdje vam je vas mali drug?" upita Div: "onaj djecacic, sto sam ga uspeo na drvo."
On je Divu bio najmiliji, jer ga je poljubio. "Ne znamo," odgovore djeca; "Negdje  je otisao."
"Morate mu reci, neka sutra svakako ovamo dodje," poruci Div.
 Djeca odgovorise da ne znaju gdje zivi i da ga nikada prije vidjela nisu. Diva stoga obuzme velika zalost. Svako poslijepodne, kad bi zavrsila skola djeca bi dolazila i igrala se sa Divom. Ali nikada vise nije bilo  onoga malisana, kojega je Div zavoljeo. Div je bio vrlo ljubazan prema svoj djeci, ali je ipak ceznuo za svojim prvim malim  prijateljem i cesto ga je spominjao. "O sto bih volio da ga opet vidim!" govorio bi.
Godine prosle, a Div klonuo od starosti i slabosti. Nije se vise mogao igrati s djecom po vrtu, pa bi sjedio u naslonjacu, promatrao djecu pri igri i divio se svome vrtu. "Ima mnogo lijepih
cvjetova," govorio je, "ali su ova djeca ipak ponajljepsi cvjetici." Jedno zimsko jutro oblaceci se pogleda na prozor. Sada mu nije Zima bila mrska, jer je znao, da Proljece samo sniva i cvijece spava.
Odjednom u cudu protrlja oci, pa gleda i gleda. Vidio je odista cudesan prizor-u najdaljem kuticu vrta jedno se drvo okitilo bijelim cvjetovima, grane mu sve zlatne i s njih visi srebreno voce a ispod stabla stoji njegov djecacic, miljenik. Sav ustreptao od radosti Div potrca niz donje odaje u vrt. Pohita travom i pridje djetetu. Kad mu pristupi sasvim blizu, lice mu
usplamti gnjevom! "Ko se drznuo pa te ranio?" Na djecakovim dlanovima danovima je ugledao  oziljke od dva cavla a tako i na malim tabanima.
"Tko se drznu pa te ranio?" povice ponovno Div. "Reci mi, pa cu uzeti veliki svoj mac i sasjeci ga."
"Nemoj!" na to ce mu malisan; "ta ovo su rane od Ljubavi."
"A ko si ti?" upita Div, kojega obuzme neko cudno strahopostovanje pa klekne pred to djetesce.
A djetesce se osmjehnu Divu i rece mu: "Ti si meni nekada davno dopustio da se igram u tvome vrtu. Danas ces ti morati poci sa mnom u moj, Rajski vrt."
I kad su djeca to poslijepodne tamo utrcala, nadju diva, kako mrtav lezi pod vockom, sav pokriven bijelim cvjetovima.

 

 

SEBICNI DIV
OSCAR WILDE
Engleska knjizevnost


Share/Save/Bookmark


Google
Interaktivno

Izdvojeno

Forum