Noć je polako proždirala grad, palacajući rumenim jezičcima i oblizujući horizont zagaslim purpurom. Svjetla su se upalila, kao pod konac ravno, nepogrešivo obilježavaući put za Beskraj. Suton je prozračnim usnama ovlaš dotakao mirnu površinu jezera i ona se, jedva primjetno, namreškala, a ja sam se, neprimjetno, stresao od jeze i odmakao od prozora.

Iz kupatila je dopirao jednoličan žubor vode i zveckanje stakla i keramike. Uzdahnuo sam. Nisam imao pojma koliko će to potrajati, niti sam želio predvidjeti. Kada se žena sprema za večernji izlazak, njezin izlazak iz kupatila je unaprijed određena vremenska konstanta, koja se ne ravna po matematičkim principima, niti po zakonima fizike. Možemo samo znati da vrijeme izlaska iz kupatila nema veze sa vremenom ulaska u njega, niti sa namjeravanom dužinom ostanka u istome.

Čekao sam, strpljivo koliko ja mogu biti strpljiv, i prstom polako povlačio preko ivica credenze što je stajala u ćošku kraj kreveta. Na njoj se skupila sva sila sitnica koje su, onako natrpane, vrištale za malo pažnje i sekund tvoga pogleda, pa da ti, svaka za sebe, ispričaju priče o nečijem životu. Mirišljave svijeće, prašnjava fotografija u školjkama porubljenom okviru, nešto razbacanog nakita, par ukosnica, karta za javni prijevoz, kutijica urešena slonovačom i zaboravljeno sjajilo za usne sa ukusom dječijeg sirupa protiv kašlja. Ono što se tako besramno nudilo mome oku nije me zanimalo, Umjesto toga, pet me je ručki na prednjoj strani zavodljivo pozvalo da nagađam šta se nalazi u njima.

"Hej!" - izrekao sam glasno, dovoljno da nadjačam žubor vode iz slavine - "Šta ti je u ovim ladicama? Daj da rovim po njima, ako mogu...i reci, koje od njih da ne diram?"

Iz kupatila je prvo dopro smijeh, a potom je došao i odgovor: "Naravno da možeš! Toliko sam strpljenja od tebe i očekivala. A baš sam se pitala šta se desi kad pažnjom nedostatna djeca odrastu... i da, ne otvaraj posljednju!"

"Važi!" - odgovorio sam, i povukao prvu ručku.

Ladica se otvorila, glatko i bešumno, i iz nje su provirile članske karte, knjižice i diplome, seminarski radovi i par skripti i udžbenika. Prešao sam prstom preko par njih, odlučio da danas nije dan za nauku, i zatvorio ladicu. Potom sam otvorio drugu.

I u njoj su se ugnijezdile neke knjige, povelike i podebele, nešto poput starih dnevnika ili albuma sa slikama. Uzeo sam jedan, zelenkasti, prošaran javorovim lišćem jesenjih boja, vagao ga na dlanu, pa ga potom spustio natrag. Nije mi se činilo prikladnim gledati te slike ovako nasamo, razgledanje slika tek ima smisla ako ti neko uz njih priča priču. Potom mi se pogled zaustvio na debeloj knjižurini sedefastih korica, koja je isto ličila na neki album sa slikama ili zaboravljeni dječiji herbarij.

Uzeo sam knjigu u ruke, bila je zapanjujuće lagana. Sa desne je strane bila uvezana svilenom vrpcom koja ju je držala sklopljenu. Potegao sam kraj vrpce i ona se skoro sama odvezala. Otvorio sam knjigu i na prvoj stranici ugledao nekoliko pramenova kose koji su bili brižljivo zalijepljeni na svoja mjesta i uredno obilježeni nazivima kao što su "Mama", "Tata", "Seka", "Majka"...

"Hej!" - opet sam se stresao, držeći knjigu poput žeravice, ne znajući šta da radim sa njom - "Šta ti je sa ovom velikom knjigom u drugoj ladici?"

"Kojom?" - doprlo je iza parom zatamnjenog stakla.

"Ovom sa... kosom." - izgovorio sam, sa notom nelagode.

"Da vidim" - izronila je iz mora pare, upravo namještajući naušnicu na lijevom uhu - "Aha, to. To je moja šiškoteka."

"Šiško-šta?" - lice mi se skupilo, a oči raširile u čuđenju.

"Šiškoteka." - ponovila je nasmijano - "Tu, u toj knjizi, čuvam po jedan pramen kose od svih meni dragih osoba."

"Aha." - klimnuo sam glavom, barem djelimično ispunjen divljenjem - "Ali ovdje imaš barem nekoliko desetina..."

"Imam." - potvrdila je, ne čekajući da dovršim - "Skupljam ih od desete godine."

"Toliko dugo?" - upitao sam, ne znajući šta drugo da kažem, a ona je polako uzela knjigu iz mojih ruku i okrenula stranicu.

"Vidiš" - počela je - "Ovo je Mirna, moja prva najbolja drugarica. Ovo su Ado i Goran, iz starog komšiluka... Ovo je jedan mali s kojim sam se prvi put poljubila, nebitno... Ovo mi je neka raja iz razreda, ovo je poslije neka raja iz perioda kad sam mislila da sam velika i da sve znam. "

"Mislim da te znam baš iz tog perioda." - rekao sam.

"I ja mislim." - složila se, pa na slijedećoj stranici pokazala jedan neugledan pramen boje mišije dlake - "Gle! Evo, to si ti."

"Ja?!" - uskliknuo sam iznenađeno - "Otkud ja? Nisam ni znao da sam ti draga osoba. Nego, čekaj malo... odakle tebi ovaj pramen kose? Ne sjećam se da..."

"Ne pitaj!" - prekinula me, smijuljeći se prepredeno - "Ne moraš ti sve znati."

"Kako ne moram?" - upitao sam, hineći brigu - "Pa ti imaš moj genetski materijal u ladici. Možeš me klonirati kad god poželiš."

"Eto, tebe ću klonirati." - udarila me razigrano šakom u mišku - "Od tolikih, meni dragih, ljudi, tebe da kloniram."

"Šta ja znam šta tebi može pasti na pamet, skupljačice pramenova bez pitanja." - tobože se buneći, i trljajući rukom udareno mjesto - "Možeš napraviti rekonstrukciju cijelog svog života... baš cijelog, po volji... imaš li tu i... Njega?"

Oboje smo se uozbiljili. Uzdahnula je i okrenula list.

"Evo." - pokazala je prstom pramen kuštrave, crne kose - "Tu je."

"Jeste, doista jeste." - rekao sam s uzdahom, dok je ona polako, nježno, jagodicom prsta milovala pramen kose nekog sada već nepostojećeg.

"Voljela bih ponekad da si u pravu." - rekla je tiho - "Kad bi se moglo..."

Sklopila je knjigu i pružila mi je. Ja sam je uzeo, a ona se okrenula i vratila u kupatilo. Odložio sam šiškoteku na njeno mjesto, prešao polako dlanom preko nje, i zatvorio ladicu.

Sjeo sam na stolicu, isprepleo prste, naslonio se laktovima na koljena i sklopio oči. Ona je imala uspomene, tužne i tragične, ali opipljive i čiste, uspomene koje nije prokockala sama i kojima se uvijek mogla vratiti kada joj zatreba utjeha. Ja to nisam imao.

Ja sam, otvorivši oči, gledao u svoje prste i pitao se, koliko su oni do sada kosa mrsili, koliko je već uvojaka iscurilo kroz njih, a da niti jedan, evo, nije ostao? Koliko su puta ovi prsti dodirom mamili uzdahe, nježnim uvrtanjem obećavali trajanje, češkanjem skrivali prevaru? Koliko je pramenova osvanulo slijepljeno, uplakano suzama i uprljano mojim znojem? Koliko sam puta ponovio istu grešku, sve sa ovih deset prsta između kojih više ne stoji ništa? Koliko će mi puta biti svejedno i da li ću ikada stisnuti šaku, da prstima zagrabim barem nešto?

Šutio sam, nijem pred samim sobom, ne izgovarajući odgovora, jer ga nisam želio čuti. A znao sam. Sve i da Veronika odreže svoje kose i isprede ih u sazviježđe, ja se promijeniti neću. Preostaje mi, jedino, da čekam svoju Dalilu...

"Hej, ti!" - rekla je, stojeći u dovratku, silueta lepršave figure i lepršave kose - "Idemo li već jednom?"

"Naravno." - nasmiješio sam se i ustao.

Sišli smo niz stepenice i izašli na ulicu. Vani je, sa zvjedanog prijestolja, već uvelike carevala noć.

Moodswinger