Svakoga dana se desi da, potpuno nesvjesno, naučim nešto novo. Isto tako se svakodnevno desi da, opet mimo moje volje, poneki djelić moga sjećanja jednostavno iščezne. Zahvatim rukom pamćenja po skromnoj riznici znanja u potrazi za nekim starim biserom i zagrabim u prazno. Ili, sasvim slučajno, napipam rukom neki novi kamenčić znanja tamo gdje ga nikada prije nije bilo.

Iznevjerilo me, već poodavno, i ono što znadoh o samome znanju. Ishlapila su sjećanja na gnoseologiju, epistemologiju, memetiku i ine nauke o znanju. Jedva se prisjetih da postoji eksplicitno znanje (recimo, znati napamet postavu Želje iz '85.) i implicitno znanje (znati voziti biciklo). Prvome te uče knjige, novine, učitelji, nastavnici i profesori, a onom potonjem mama, tata, instruktor skijanja, starija cura na ranom derneku... Jedno se znanje gnijezdi u lijevoj, a drugo u desnoj polovici mozga.

Nastranu sve to, mene već neko vrijeme spopada jedno sasvim praktično pitanje - šta ako, poput tvrdog diska, i ova moja, još tvrđa i još luđa, tintara ima ograničen kapacitet? Šta ako jednog dana ispunim i posljednji engram i više ne bude praznoga mjesta, nego ću nešto novo moći upamtiti samo ako izbrišem staro?

U tom slučaju, moram uzeti poduži odmor, uputiti se u pustinju i pećinu, pa natenane i iz temelja preispitati svo svoje znanje i odlučiti koliko, za mene, vrijedi to što znam? Šta je to bez čega mogu, što je čisti informacijski balast, a šta je ono što moram znati, bez čega neću opstati, neću biti? Kako da vrednujem znanje?

Ponekad mislim da svo znanje ima neku autentičnu, intrinzičku vrijednost. Da činjenice vrijede samim svojim postojanjem i da svaka, po nekoj tajnoj, apsolutnoj shemi, nosi određeni broj bodova. Recimo, znati ko je ubio Franza Ferdinanda nosi 10 bodova. Znati, s druge strane, ko je ubio Kennedyja, nosi čak 1000 bodova, baš kao rijetka poštanska marka. Ali, šta onda kad skupiš sve te silne činjenice, kome ih nosiš da ti obračuna bodove? Da ti za to da pare? Nikome. Svo to silno znanje ostaje s tobom, i osim vlastitog zadovoljstva, neće donijeti nikakvu naknadu. Učim i znam iz meraka, baš kao da je znanje kakav hobi.

Uostalom, zašto bih ja dao da meni neko drugi određuje moje znanje? Znam da tebi ne znači ništa, ali meni imena ulica i tačan broj koraka do njene kuće znače pola života. Nema tih bodova za koje bih mijenjao onih par riječi i brojeva naškrabanih po mojim vijugama.

Ponekad, opet, razočaran i rastriježnjen, smatram da znanje nema drugu vrijednost do utilitarnu. Znanje vrijedi onoliko koliko od njega imaš koristi, za koliko ga možeš unovčiti. Ako znaš popraviti auto i za to dobiti pare, to je dobro znanje. Ako otkriješ dinamit i tako pomogneš ljudima da se ubijaju brže i masovnije, i to je dobro znanje. Takvo je znanje lakše vrednovati - samo pogledaj u kakvoj kući živi onaj koji zna. A u kakvim kućama živimo mi koji mislimo da znamo.

Mada, opet ne pristajem da mi neko određuje korisnost znanja. Nekome je znati upecati ribu mnogo korisnije nego znati popraviti računar. Meni je, recimo, to što znam jednom rukom otkopčati njen grudnjaksa kopčanjem sprijeda od velike koristi. I nema tih para...

Znanje je veoma fluidan i, za mene, zbunjujući pojam. Znanje je opasnost i slabost, po Ministarstvu istine. Znanje je suvišno, u informatičkom dobu, bitno je znati kako doći do znanja. Znanje je... da se obeznaniš.

I da odeš u pustinju, izbrišeš sve što znaš, te ostaviš u svome umu samo jedan prozorčić iznad kojeg piše Google.

* * *

"Alfie!" - ugledam ga kako prolazi hodnikom. Korak za korakom, mehaničkim hodom. - "Jesi to htio nešto reći?"

"Znanje je glupost. " - započeo je jednoličnim glasom - "Glupost je moć."

"Virtualno je stvarno." - nastavio je dalje, monotonim glasom robota - "Stvarno je kvarno."

"Ama, šta ti to pričaš?"- začudih se.

"Radoznalost ubija." - istim tonom - "Sreća u nesreći."

"Odakle ti to?" - pokušavam se pribrati.

"Rekao mi Brat."

"Pa koji sad brat?"

"Mali Brat."