Prijatelji imaju veći utjecaj na formiranje osobnosti tijekom odrastanja nego roditelji, ustvrdila je psihologinja Judith Rich Harris još 1998. u knjizi "The Nurture Assumption" i doživjela oštre kritike zbog svoje teze o “nultom utjecaju roditelja na razvoj djeteta”. Deset godina poslije opet brani svoje teze. U međuvremenu je izdala još jednu knjigu "No Two Alike: Human Nature and Human Individuality" (2006.) u kojoj objašnjava različite osobnosti čak i kod identičnih blizanaca koji su odrastali u istom domu.

"Istina je da sam ustvrdila da snažan utjecaj na djecu ima svijet izvan roditeljskog doma. Mislim da vršnjaci, više nego roditelji, igraju centralnu ulogu u formiranju djetetove osobnosti", smatra Judith. Dio osobnosti razvija se pod utjecajem gena, a roditelji svakako imaju utjecaj na djetetovo ponašanja u roditeljskom domu ili na primjerice djetetov vokabular.

Naposljetku, mala djeca ne mogu naučiti riječi koje nikada nisu čula. No ono što ne čuju u roditeljskom domu, čut će izvan njega. Djeca uče ponašanje i iz odnosa s vršnjacima. Ne mogu samo imitirati svoje roditelje jer su roditelji odrasli, a od djeteta se ne očekuje da se ponaša kao odrastao. Psiholozi uglavnom nisu skloni zastupati radikalan stav o “nultom utjecaju roditelja”, no činjenica je da oni nisi jedini koji utječu na djetetov razvoj.

Riječka psihologinja dr. sc. Ana Kandare na svojim internetskim stranicama navodi da sazrijevanje često prati povećanje nezavisnosti i emocionalnog udaljavanja od roditelja, a prijateljstva s vršnjacima postaju sve važnija.

"Adolescenti još traže odobravanje roditelja, ali ne žele da se prema njima odnose kao prema djeci. Zbog toga će oni biti otvoreniji s prijateljima. Adolescentima je važna i socijalna prihvaćenost koju razvijaju provodeći vrijeme s prijateljima", navodi dr. Kandare.