Kada na ovom prostoru duže čitaš nekoga, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, privikneš se neosjetno i polako na tu osobu, naučiš se njoj iz samog njezinog pisanja. Srodna ti postane njena leksika, sintaksa, stilske figure, sitne pravopisne omaške. Kadenca pisane riječi odjekuje u tvojim mislima poput melodije glasa i tačno znaš kada da očekuješ dijaloški obrat iza dobro poznatih ćoškova.

U sitne emotivne zamke ulaziš praveći se da ih ne vidiš, jer znaš da će tvoj doživljaj na kraju biti nepatvoren i iskren, ponekada kao osmijeh, ponekada kao uzdah.

Nije teško, katkada, pročitati tek par redaka i znati ko ih je napisao, prepoznati pisca bez očita napora. To znači da u pisanju, baš kao i u životu, ne možeš pobjeći od sebe i da svoje pisanje ne možeš promijeniti obnoć, već da ga crpiš iz onoga što jesi i što si bio. Zbog toga nije daleko od pameti ideja da se može napraviti neki algoritam, neki zbroj jedinica i nula, koji će sadržavati tajnu tvoga pisanja, i koji će svaki puta nepogriješivo istakati uradak koji će nositi tvoj pečat i tvoj ures. Sadržaj će se, tu i tamo, mijenjati, ali će forma pisanja uvijek sadržavati tebe.

Pomalo zastrašujuće i pomalo olakšavajuće zvuči ova ideja - tvoja vlastita klonirana pismenost, koja bi umjesto tebe, recimo, mogla voditi blog. Tvoj blog. No, ja se ne razumijem i jedinice i nule, više volim sedmice i osmice, a bolje baratam sa alfama i omegama, pa će, što se mene tiče, ovo ostati samo ideja.

Isto tako, zanimljiva je jedna druga zamisao - da bi se, poznajući pisanje neke druge osobe, mogao pisati baš kao što ona piše. Ili da bi ona mogla pisati kao što pišeš ti. Rečeno - učinjeno. Pretprošli je post na ovom blogu, onaj od 2.11. (Iteracija I - Gravitacijsko-literarni eksperiment), uglavnom napisala moja self-styled posestrima, a onaj na njenom blogu od 1.11. (Jedan od ovih dana...) sam pisao ja.

Namjera nam nije bila nekoga prevariti ili se nasmijati na tuđi račun, već se samo zabaviti pri pisanju, što se i desilo. Koliko je svako od nas uspio pobjeći od sebe i postati ono drugo, ne znam. Znam da mogu potpisati ono što je moj alter-id napisao u moje ime, pretpostavljam da je i sa druge strane slično. Pošto se u sadašnjem životu ne znamo baš najbolje, smjernice smo crpili mahom iz pisanja onog drugog. Ispalo je dobro.

Toliko dobro da se ponekad zapitam nismo li mi, čudovišnim sticajem okolosti, tek dvije strane iste medalje. Srebrene.



Copyright © 2005 moodswinger