Idealno rješenje za neugodnu situaciju, izbjegavanje neželjenog društva ili tek dobivanje malo vremena za sebe, ponekad jedinstven način da budemo u centru pažnje - laganje je nešto čemu skoro svakodnevno pribjegavamo. Naravno, te su laži rijetko kad zlonamjerne, no nemojte se začuditi kad se vaš klinac prije ili kasnije počne njima koristiti. Tijekom njegova odrastanja možete očekivati nekoliko 'lažljivih' faza

Kako klinci nisu vješti poput nekih odraslih, kojima je laganje gotovo stil života, njihove su laži najčešće lako 'čitljive'. Ponekad su slatke, nevine i bezazlene, čak zabavne i smiješne, no ponekad mogu biti tako okrutne da bi nekome mogle ozbiljno naštetiti kad ne bi bile otkrivene. Čak i kad je laž simpatična, na nju treba reagirati jer smisao odgoja je u tome da dijete shvati što je to uopće laž, da ona nije u redu, kao i to da mu ukažete na druge mogućnosti rješavanja neugodnih situacija.

KOJI SU UZROCI LAGANJA?

Poriv za laganjem najčešće uzrokuje zabrinutost ili strah – kad su klinci svjesni da bi mogli biti zbog nečega kažnjeni ili ako su učinili nešto čime nisu ponosni, normalno je da to ne žele priznati te obično počnu smišljati kako izbjeći istinu.
Dakle, laž kod male djece najčešće je pokušaj prikrivanja krivice i odgovornosti te njihovog prebacivanja na drugoga po sistemu upiranja prsta u prvog tko im je pri ruci – nisam ja, on je.

Očito je da će se prva 'faza laganja' pojaviti čim dijete bude sposobno izražavati se koliko-toliko suvislim rečenicama. Te se faze gotovo uobičajeno ponavljaju sve do puberteta. Laganje može postati ozbiljnije i promišljenije, pa ga je kod starije djece teže razotkriti.

Strah od autoritarnih i(li) pretjerano strogih roditelja razlog je za laž, kao i neprihvaćanje odgovornosti Kad strah od batina ili drugog okrutnog načina kažnjavanja dostigne teško izdrživ nivo ili uzrokuje paniku, djeca će bez razmišljanja, tek da smanje trenutnu patnju, izreći laž jer im ona djeluje kao jedini spas od grozne situacije koja bi uslijedila ako se laž razotkrije. Dakle, uporno laganje može ukazivati i na konkretan problem koji dijete jako muči.


Klinci mogu lagati i ako se osjećaju zanemarenima, pa je laganje način privlačenja pozornosti: dijete je shvatilo da prezaposlen ili nemaran roditelj ne obraća pozornost na njega kad je dobro i mirno, no čim počne urlati, skakati ili lagati, roditelj se koncentrira na njega. Djeca znaju lagati i kad im je dosadno ili nemaju dovoljno izazova – laž doživljavaju kao 'moždanu ili kreativnu gimnastiku', pa ih treba zaposliti ili zabaviti nečim istinski kreativnim.

Ukoliko ste ranije dobro reagirali pri njihovim 'fazama laganja', djeca će sve manje pribjegavati ovoj metodi, a cilj je odgoja naučiti ih da se laž lako razotkrije te da ne donosi željene rezultate.

Dijete mora shvatiti da svi griješe, ali i to da će posljedice laži biti manje ako prizna što je učinilo.

KAKO SE POSTAVITI?

Prvi korak je nedvojbeno ustanoviti da je dijete lagalo, što je kod male djece najčešće jednostavno. Niste li sigurni da dijete laže, bolje je pričekati drugu priliku, a nje će sigurno biti. Naime, djeca su iz ranijeg iskustva naučila da laž nije nešto čime se treba ponositi i srame se tih situacija, pa se osjećaju izdano kad ih lažno optužite.

Nije dobro djetetu reći da lažu samo zločesti ljudi jer će ono sigurno pomisliti: Ja sam loša osoba. Bolje je dati mu do znanja da svi nekad učine lošu stvar, ali da laganje pogoršava situaciju, dakle, ne donosi dobre rezultate pa se niti ne isplati.

Kad dijete učini nešto loše, zbog čega biste ga inače kaznili, i to prizna, neka kazna izostane ili neka bude blaža, ovisno o procjeni situacije. Dijete će shvatiti da ima pravo griješiti, ali da cijenite kad prizna da je učinilo nešto loše i kad 'stane iza svog postupka'. U suprotnom, ako laže, kazna će biti oštrija. Važno je, dakle, da dijete shvati da je laž loša baš zato što pokazuje da ono ne prihvaća odgovornost, pa treba razlikovati kaznu za 'osnovni' postupak i za laganje o njemu.

Kako dijete raste, počinje razmišljati o razlici između 'ozbiljnih' i 'prihvatljivih' laži, koje ponekad učine manje zla nego istina. No to je već drugo pitanje, jer je riječ o dilemi oko koje pravila nema, nego svatko sam određuje što je ispravno na osnovi osobnih moralnih načela i konkretne situacije. Ima ljudi koji tvrde da se načela treba uvijek držati i da ne postoje 'male' laži. Ali čini se da ih realnost demantira jer, bez obzira što govorili, svi ponekad barem malo lažemo, pa si svatko sam postavlja granicu tzv. prihvatljive laži.


T-p