Dragi posjetioci i clanovi CB!

Ovim putem vas zelimo obavjestiti da je nasa draga prijateljica Dea, dugogodisnja clanica Cyber bulevara, bivsa moderatorka podforuma ZC, dopisnik stranice ZC, jedan od pokretaca Humanitarnog fonda na CB Portalu dozivjela saobracajni udes i nalazi se u veoma teskom zdravstvenom stanju.

Pocetkom augusta Dea se, zajedno sa svoje dvoje djece, uputila na godisnji odmor.Teska saobracajna nesreca desila se u noci 7/8. august 2005., u blizini granice Srbije i Hrvatske. Dvoje djece je, srecom, proslo bez tezih ozljeda, Dea nije bila te srece,danima lezi u komi i na respiratornim aparatima u bolnici u Beogradu. Divnog 24.8. Dea je po prvi put pokazala znak zivota, na sekundicu otvorila oci. Jos bolja vijest dolazi 28.8.: Dea je izvan zivotne opasnosti.

Radost na CB nije dugo trajala. Vec 30.8. njena mama nam salje vijest: "Probali su da je skinu sa tih vjestackih pluca ali kako kazu ona "jednostavno zaboravi da samostalno dise" pa su morali da je vrate na vjestacka pluca." Zar pored polomljene butne kosti, kljucne kosti, ostecene kicmenog prsljena, stuba, slomljene vilice,besvjesnog stanja ..jos i to? Sta ciniti, kako pomoci prijateljici?

Drugog septembra Iskra javlja: Deino stanje je ponovo stabilno i najvjerovatnije ce biti prebacena u Austriju.Jos uvijek je na respiratornim aparatima i u komi ali sve ostale povrede su sanirane i moze podnijeti transfer.
Bio je to znak za Hakciju. Dea ne moze sama o sebi brinuti, treba joj pratilac, neko kome vjeruje, ciji glas ce je pratiti tokom dugih dana oporavka. Ko? Majka, naravno, ko drugi?

5. septembra Dein brat javlja:" Veceras autobus ambulanta krece za Beograd po nju tako da bi sutra do 12 trebali zavrsiti sve formalnosti i krenuti za Linz gdje imaju slobodno mjesto u bolnici. Odluceno je za autobus jer se plase da bi avion mogao izazvati pucanje kapilara i stvaranje pritiska. Inace Deino stanje je i dalje nepromjenjeno ali stabilno i ne bi trebalo biti komplikacija prilikom transporta."

Dea je prebacena u bolnicu u Austriju, jos uvijek je u plitkoj komi, drama se nastavlja..Jos se ne zna definitivno stanje njene svijesti. Pozitivna informacije: otvarala je oci par puta i reaguje na svjetlost. Cak ima male pokrete desnom stranom tijela. 30% sama dise a ostatak jos uvijek aparatom. Kazu da je zbog povrede plucnog krila tako.

Na CB pokrenuta je Humanitarna akcija za Deu - "Probudi se!". Nasoj prijateljici je, pored nasih molitvi, potrebna i novcana pomoc stoga pozivamo sve ljude dobre volje, bivse i sadasnje clanove CB da se prisjete prekrasnih Deinih tema, dijaloga, nesebicnosti, energije koju je ulagala u prikupljanje sredstava za pomoc djeci Bosne preko istog ovog Fonda koji je sad otvorio akciju za nju. Pomislimo samo da se takva teska nesreca moze desiti i nama ili nekom od nasih bliznjih.

CB Moderatori


Humanitarna akcija - Probudi se!

U neka ljepsa vremena Dea nam je pisala o svojim snovima. Procitajte i vi sta je to sanjala nasa prijateljica. Predosjecaj?




VRATA

Vec mjesecima sam sanjala isti san. Prolazim kroz nepoznatu kucu u kojoj su sve prostorije nanizane kao vagoni u vozu. Sobe imaju bijele zidove, potamnjele od vremena, mozda od vatre ili prasine. Prozori su zastrti teskim, tamnim zastorima. Ta mi kuca ulijeva strah, bojim se , trcim , bjezim, skrivam se od sjena koje me susrecu i sa kojima se sudaram. Neke od njih me pokusaju uhvatiti ili mi nesto govore, u nekima prepoznajem neke drage ljude…Ali ja bjezim, nailazim na nova vrata, znam da ih moram otkljucati , a da me sjenke ne bi i dalje proganjale i sa druge strane i zakljucati. Borim se nespretno sa velikim svijeznjem kljuceva svih oblika, velicina; ruke se znoje i drhte , zureci u smrtnome strahu da zakljucaju te utvare koje me progone, disu za mojim vratom, od cijih rijeci bjezim.

Vrata su uvijek drugacija. Nekada su stara, teska, od nefarbanog drveta, nekada su obojena i stara farba se u listovima guli sa njih, nekada su prljava ili od stakla. Svaka imaju svoj kljuc i svaki je drugaciji : stoje u bravama ili su objeseni o eksere ukucane u njih, nekada ni mena kljuca, nego ih moram traziti po sobama , prevrtati i tumarati po polumraku .

Cudno mi je bilo da se taj san uvijek nanovo ponavljao i bio na neki nacin nastavak onog starog, proslog sna.

Najprije uvijek dolazim autom do malog parka, pored njega je pruga kojom stalno prolaze vozovi i mala kuca. Ja unaprijed znam da cu uci tamo, mada predosjecam i strah me je od onog sta me tamo ocekuje. Ali uvijek ponovo zakoracim preko praga, otkljucavajuci ulazna vrata i prepustajuci se onome sto me ceka.

Pri kraju tog sna, vec umorna i iznemogla, noceci ogromni svjezanj kljuceva oko vrata poput ogrlice, kada god bih ispred jednih od novih vrata ugledala svjetlo, pocinjala je panika. Tu se san prekidao i budila bih se u uzasu koji sam nosila iz njega.

Nakon sto se san ponovio po cetvrti ili peti put, prestala sam samu sebe ubjedjivati da je besmisleno traziti ikakve poruje u svemu tome. To je bio znak! To je bila poruka I na meni je bilo da je razumijem! I moja java se nekako promijenila. Pocela sam da svakoga dana zagledam vrata kroz koja prolazim. Smijesno ali pocela sam i da u njima trazim neki smisao, i ne vidim samo puku pregradu koja odvaja zidove. Na internetu sam prekopavala preko pretrazivaca, ne bih li pronasla jos neko znacenje. Nikada nisam vjerovala u tumacenje snova, ali je ovo postalo opsesija i nalazila sam neke prozaicne opise poput:

"VRATA
Vidjeti vrata - imate mnogo dobrih prijatelja od kojih ce vam netko uskoro doći u goste. Otvorena vrata - u kucu vam dolaze sretniji dani i dragi gosti. Zatvorena vrata - bit ćete razocarani u jednu dragu osobu; bit ce odbijena jedna vasa molba. Skidati vrata - stizu vam dobre vijesti. Nositi vrata - ocekuje vas neko putovanje."

Pocela sam se smijati samoj sebi i vec pomisljala da sam zrela za posjetu psihijatru. Trudila sam se da zaboravim te snove, no oni su kao zainat se urezivali u moje sjecanje i to svaki detalj, svaka sitnica, nabavana, besmislena i nepovezana.

Sve do nocas. San se ponovio ali kolona auta se protegla malim gradicem a ja sam zurila do svog parka pored pruge i male bijele kuce sa kljucem u vratima. Nervozna jer nisam vidjela kraja koloni, izlazim iz auta, ostavljam motor da i dalje radi, izuvam cipele i pocinjem da trcim…Znam da nije dozvoljeno tek tako ostavljati sve za sobom , ali moram, nesto me tjera. Ovaj put je sve drugacije, znam unaprijed. Kljuc nije danas u ulaznim vratima, niti ga mogu naci. Hvatam se rukom , ulazim i nakon prvih koraka cujem tresak i vrata se sama zakljucase. "Ima nekog" pomislih, i pozeljeh izaci, ali su vrata bila stvarno zakljucana. U panici krenuh dalje trcati do sljedecih vrata. Ponovo su one sjene pocele da mi govore i ja se izbezumih od straha. Odjedon osjetih nesnosnu bol. Neka ruka –sjena me je udarala po glavi, ocima, vratu. "Moram dalje, bjezi , bjezi", mislila sam sama u sebi, praveci ogrlicu od kljuceva, tesku, pretesku za moj vrat. "Bjezi , bjezi", govorili su mi i glasovi drugih sjena dok sam posrcuci i placuci trazila izlaz. Odjedom sam vidjela svjetlo i zid ispred sebe. Na njemu nije bilo vrata niti kljuca. To je kraj pomislih . Nema izlaza! Ali otkuda svjetlo? Gdje je kljuc? "Mora biti izlaza, mora postojati" - u meni su se hrvale misli .

U tom momentu sam znala: ovaj put moram nazadi, potraziti izlaz negdje drugdje, moram pogledati te svoje sjene i utvare, vidjeti im lice i njihove podsmjehe . Moram. Trcala sam nazad, prolazila kroz taj tunel i shvatih da su sva ona vrata koja sam ja tako grcevito htjela zatvoriti bila ustvari nezakljucana. Bila su tu samo da me zavaraju . Laz su bili i kljucevi i sigurnost sto sam je osjecala, sve je laz, bila sam sama u toj kuci izrucena svojim sjenama i svojoj proslosti. Bez daha dodjoh do ulaza. Dijelio me je samo jedan korak od malog parka, ali da li je to izlaz? Ono svjetlo, da li je stvarno postojalo?

Premorena i oznojena ipak krenuh jos jednom u poznatom pravcu. Trgala sam zastore sa prozora i bacala ih u peci da izgore. Cistila sam prasinu, koza je pucala od ledene, prljave vode, krvarili su prsti ali ja sam sada bila spremna da vidim sve. No nikog i niceg nije bilo. Bila sam sama. Nikakvih sjena, samo starudije, smece. Sve se raspadalo. Bacala sam sve kroz prozore, brisala ih, ribala podove. Kako sam prelazila nazad u koju sobu, nestajala su i vrata iza mene. Ustvari, bila su tu, ali ih vise nisam vidjela. Bojila sam zidove u boje voca, slikala more i svoje ruke po njima, slikala sam sve ono sto sam zeljlela oduvijek naslikati, prstima, dusom…Pocela sam stihove, koji su mi tada izvirali, zapisivati po zidovima. Stavih u svaku sobu suho cvijece, limune u zdjele i ostavih vatru da gori. Kroz prozor ugledah voz i u vozu sebe neke davne zime, kako cvokocuci i krijuci se u toaletu bez karte ili bilo cega, placem.

Zaplakah i ja, ova od sada, prljava, izgrebana, ali sretna…Onog zida iz kojeg je izvralo svjetlo nije vise bilo. Ispred mene se prostirao tepih od mekane, mlade trave a bio je natkriven pocvalim drvecem. Predivne magnolije, jorgovani i bagremi svih boja su parali moje zjenice.

Osmjehnuh se i zakoracih . Trava je bila mokra, ali topla od sunca sto se probijalo kroz krosnje. Odjedom poceh da se izdizem iz tog vrta i vidjeh samu sebe kako lijezem na mokru travu, zatvaram oci i kako sam se i dalje izdizala iznad krosnji, moje lice i tijelo se stopise sa cvjetovima.

Tog jutra me je probudio rani voz. Nisam se trgla, vec samo otvorih oci i vidjeh da upravo svice. Ipak sam se sjecala sna, iako sam nekada cula za narodno vjerovanje koje kaze da ako pogledas kroz prozor i san od te noci nestane iz pamcenja. Sve je jos bilo tu. Hladna voda je bridila na mojoj kozi. Usne su mi bile suhe a pogled sjajan.


Kada su toga jutra moje potpetice dodirnule asfalt, sjecanje na nocasnji san mi izmami osmjeh na lice. Blagi vjetar me pomilova. Osjetih kako me u stomaku zagolicase njezne latice magnolija.