Nažalost u literaturi, pa i feminističkoj, veoma je malo mjesta posvećeno problemima žena u procesu starenja. Žene tokom ovog procesa prolaze mnogostruke promene - tjelesne, socijalne, ekonomske i emocionalne, ali o ovome kao da niko ne vodi računa. Jednostavno, žena koja stari na mnogobrojna pitanja koja joj drugi nameću, ili na koja sama želi da odgovori, nema adekvatnu podršku i objašnjenja.

Jednoga dana ćemo svi ostariti, ako dovoljno poživimo. Većina od nas želi dug život. Međutim, diskriminatorski odnos prema starosti kao dio kulture u kojoj živimo dijeli ljude prema godinama i generacijski. Taj odnos neprimjetno i nesvjesno zaposjeda naša razmišljanja, tako da se diskriminatorski stav prema starijima, prisutan i u samim institucijama društva, pojavljuje kao nešto sasvim normalno – dok problem ne imenujemo i suprotstavimo mu se.

Diskriminacija prema starima ima više uzroka. Prije svega društvo u kome živimo odbija realnost nemoći i smrti, posebno stoga što mnogi ljudi gaje vjerovanje o svojoj besmrtosti. Izolacija starih i nemoćnih omogućava da ostali potisnu saznanje o sopstvenoj zavisnosti, nemoći i smrti.

Drugo, izolacija starijih i odbacivanje njihovih umjeća i znanja koja nisu u koraku sa brzim razvojem i promjenama u društvu i na planu tehnologije, čine da se zaboravi koliko se od njih, i bogatog životnog iskustva koje posjeduju, može naučiti. Konačno, stari su isključeni iz radnih procesa, ne učestvuju aktivno u stvaranju novca i dobara, pa su samim tim nepoželjni.

Jedini značajan faktor koji se tiče starenja žena je da one žive duže od muškaraca, i da u populaciji starijih one preovladavaju. Žene prosječno žive sedam godina duže od muškaraca. Takođe je činjenica da se ljudski vijek uopšte produžio. Sa godinama se javlja i niz problema kao što su hronične bolesti, težak ekonomski položaj, nedostatak brige drugih o starima, gubitak svojih bližnjih - rodbine i prijatelja. Svi ovi problemi su pretežno ženski. Udate ili same, trebalo bi da se više posvete prijateljstvima sa ženama, jer su one te koje se međusobno podržavaju u starosti.

Starosna diskriminacija sa kojom se žene sreću je dio polne diskriminacije, shvatanja da žena brže stari od muškarca.
U stvari, žene su vitalnije od muškaraca. O tome da one više očekuju od života, i da su “mlađe” od muškaraca istog životnog doba može se diskutovati. Dupli standaradi starenja vode u prihvatanje stanovišta da su muškarci “svježi”, a žene zborane; sijedi muškarci su otmjeni, a žene prestarjele; zrelost muškarca čini privlačnim, a ženu nalik bakici.

Kultura u kojoj živimo seksualnost sredovečih i starijih žena posmatra sa podsmjehom – kao grotesku, preteću i nedostojnu. Ova predrasuda dobrim dijelom proizilazi iz pogrešnog shvatanja seksualnosti, tj. izjednačavanja seksualnosti sa reproduktivnim sposobnostima.

Srednje godine, se otprilike kreću između 45 i 65 godina starosti i više su stanje nego hronološki period. Srednje godine sobom donose nalet nove energije, verovatno kao posljedicu spokoja i saznanja da je porodična uloga završena i da počinje novi način života. Završava se jedan period života a započinje novi u kome žena hoće da svoje vreme i sposobnosti iskoristi na jedan novi način. Provala energije dolazi i, kao posljedica oslobađanja od vremena provedenog u podizanju dece. Čak i ako joj nedostaju deca, žena može da svoje slobodno vreme preusmjeri u sticanje novih ili usavršavanje starih znanja i vještina, na druženje sa drugima, u nalaženje novog posla, ili da uživa u odmaranju. Ovo stanje žena može da doživi kao “povratak samoj sebi”.

U srednjim godinama nije rijedak slučaj brojnih bolnih gubitaka. U ove se ubrajaju: gubitak sopstvene slike o mladoj, zdravoj i čak besmrtnoj osobi; gubitak dojke ukoliko žena oboli od raka; histerektomija; gubitak menstruacije i sl. Odlazak djece iz kuće takođe je veoma bolno za mnoge žene. Neke za ženu važne veze bivaju prekinute ili trpe značajne promjene - muž umire, dolazi do razvoda, roditelji se razboljevaju ili umiru, a u najtežem slučaju može se izgubiti i dijete.

Bolno iskustvo za ženu su spoljašnji znaci starenja, što zahtjeva mjenjanje slike o sebi samoj. Kada promjene u izgledu tijela sama primjeti ili primjeti po reakciji drugih, ženu može da duboko zaboli gubitak mladalačkog izgleda, koji je smatrala svojom posebnom vrijednošću. Godine donose i nove nevolje na poslu, jer se mladalački izgled daleko više cijeni.

Neke žene su samouvjerenije kada mogu da sakriju spoljne znake starenja šminkom ili bojenjem kose, dok druge vjeruju da im njihove godine i iskustvo dozvoljavaju da budu sijede, izborane i punačke. Imati “neke” godine obezbjeđuje mogućnost za eksperimentisanje različitim bojama, nekonvencionalim stilom oblačenja i novim načinima predstavljanja.

U srednjim godinama većina žena osjeća zadovoljstvo što je dobro uradila ili završila posao, jer su djeca odrasla i mogu da započnu svoj život. Mnoge žene imaju osjećanje oslobađanja od stalne odgovornosti. Odnos majke i djeteta ili djece, veoma je složen i trebalo bi mnogo prostora da se detaljno sagledaju i raščlane osjećanja koja se javljaju kada djete, ili djeca napuštaju roditeljsku kuću. Osjećanje koje žene najčešće imaju je tuga zbog prekida svakodnevne veze prijateljstva i povjerenja sa svojom djecom.

Međutim, u trenutuku kada žena pomisli da po prvi put može da se usredsredi na sebe dolaze nove obaveze, jer se postavlja pitanje brige oko starijih ili mlađih generacija. Često, u ovakvim situacijama žena nema mnogo izbora, ali bez obzira na mnogobrojne zahtjeve, trebalo bi da se osjeća odgovornom i prema sebi i obezbjedi vrijeme koje će pripadati samo njoj.

Žene u srednjim godinama najčešće postaju udovice. One prosječno žive osamnaest godina duže od svojih partnera. Prilike za ponovnu udaju su male i sa godinama se sve više smanjuju, jer su stariji muškarci u većini slučajeva oženjeni. Udovištvo je veliki stres, jedan od najvećih u životu žene. Posebno su u teškoj situaciji žene koje su svoj identitet ostvarile u ulozi supruge, izolovale se od svijeta poslije smrti muža, ustanovile da je većina njihovih prijateljica u braku, nemaju starih drugarstava, a treba da traže nova i nemaju izvore prihoda. Da bi se izbegao ovaj nezavidan položaj potrebno je druženje sa ljudima koji mogu da pruže podršku i pomoć. Neosporno je da svaka žena kao udovica može da izgradi novi život.

Svaki gubitak u životu žene je proces koji ni malo nije lak. Osjećanje napuštenosti i usamljenosti je veoma često. Jedna od najboljih stvari koje žena može da uradi za sebe je da prihvati svoja osjećanja kao normalna i da ne nosi sav teret sama. Treba potražiti doktora koji će se potruditi da objasni da su osjećanja tuge i bijesa opravdana. Prihvatanje osjećanja beznađa, ljutnje, krivice, praznine, straha, zbunjenosti ili uznemirenosti su znak snage. Ne postoji ni pravo vrijeme ni pravi put za samosažaljevanje. Potrebna je ogromna energija da bi se ponovo izgradio život. Zato se ne treba opterećivati osjećanjima i mišljenjima drugih. Treba se brižljivo starati o sebi. Kroz proces treba ići polako dajući sebi vremena za oporavak, povratak povjerenja u druge i samu sebe.

Stereotipna razmišljanja o ženi u menopauzi uključuju mnoge predrasude, koje su stvorili ljekari i psihijatri. Tako npr. Helen Dojč, Frojdova sljedbenica, menopauzu označava kao “djelimičnu smrt” žene. Psiholosko mišljenje koje često navodi menopauzu kao “jedan od najtežih zadataka u životu žene”. Međutim, može se reći da je, u stvari, najteži zadatak žene da se izbori sa kulturološkim stereotipima koji se odnose na žene u menopauzi. Ovaj problem se dalje produbljuje jer se i same žene duboko u sebi, u izvjesnom smislu, doživljavaju na sličan način.

Predrasuda koja govori o “pomami hormona”, ženu u menopauzi opisuje kao onesposobljenu hormonalnim promenama koje je ometaju u razmišljanju i utiču na njeno ponašanje, iz čega proizilazi da je onesposobljena za bilo kakve odgovorne poslove. Nasuprot ovom shvatanju, jedno od novijih mišljenja je i ono mistifikuje superženu koja je toliko aktivna i zaposlena da menopauzu u kojoj se nalazi i ne primjećuje. Nijedno od ovih ekstremnih mišljenja ne odgovara pravom stanju stvari i nimalo ne pomaže ženama.

Predrasuda koja je posebno štetna odnosi se na povezivanje menopauze i depresije. U prvoj polovini ovog veka mnogi ljekari u saradnji sa porodicama su smještali hiljade žena u mentalne institucije zbog poremećaja koji je nazivan involutivna melanholija. Neke od tih žena ostatak života su provele u bolnicama. Iako savremena ispitivanja ne dovode u vezu menopauzu i depresiju mnoge žene se još uvek boje da će “poluditi” u menopauzi, jer je ovo mišljenje još uvjek dio našeg kulturnog nasljeđa.

Čak kada se žena u menopauzi sasvim dobro osjeća, njena porodica i ljudi oko nje mogu da ograniče njenu samostalnost, tumačeći njene promene raspoloženja, preosjetljivost i strah kao znake starenja. U takvim slučajevima okolina insistira na ljekarskoj pomoći, lijekovima i psihoterapiji umjesto da promjene kroz koje žena prolazi proživi zajedno sa njom.

Menopauza je je izuzetno važan psiholoski i emotivni tranzicioni period u životu svake žene tako da ga ne treba potcjenjivati, jer je sigurno da ona izlazi promjenjena iz njega. Trebalo bi da žene osnažene i moćnije prihvatanjem stvarnosti ovog iskustva budu podrška jedna drugoj za vrijeme ovih promjena.

Definicija menopauze se razlikuje u zavisnosti od medicinske literature. Saglasnost je donekle postignuto o vremenu kada ona počinje i kada se završava, dok neslaganja postoje oko utvrđivanja simptoma menopauze. Obično se smatra da ovaj period traje petnaestak godina, od četrdesete do pedesetpete ili četrdesetpete do šezdesete, i vezan je za prelazak iz reproduktivne sposobnosti do reproduktivne nesposobnosti: “Klimakterijum kod žena je postepen proces gubitka funkcije jajnika koji se normalno odigrava i proteže između poslednje menstruacije i momenta kada menopauza postaje samo prošlost”. Preovladava shvatanje koje definiše menopauzu kao period od dvije godine poslije posljednje menstruacije.

Ove knjiške definicije previđaju društveni i kulturološki kontekst u kome žena živi tokom menopauze, žensko poimanje ovih promjena i emotivne reakcije. Proći kroz period menopauze je iskustvo koje se odnosi na proces od prvih nepravilnosti menstrualnog ciklusa do potpunog prestanka menstruacije i privikavanja ženskog tela na promjene koje nastaju usljed promjena u lučenju estrogena. Nijedna definicija ne može sasvim zadovoljiti ženu ili pokriti sve različite aspekte menopauze koja se proživljava individualno.Menopauza je polagani zaokret u životu.

Tjelesne promjene

Mada medicinska i popularna štiva raspravljaju o mnogobrojnim simptomima menopauze, samo su tri znaka direktno vezana za promjene u lučenju estrogena:

1. promjene menstrualnog ciklusa,
2. navale toplote i znojenje (vazomotorna nestabilnost) i
3. vaginalne promene (smanjenje vlažnosti i elastičnosti vagine).

Za većinu žena promjene u menstrualnom ciklusu su prvi znak da se menopauza približava. Kod nekih žena krvavljenje je učestalije, dok se kod drugih prorjeđuje. Menstruacije mogu biti kraće sa svetlijim krvavljenjem ili duže sa jačim krvavljenjem, koje može biti praćeno ugrušcima ili pravom “poplavom”.

Pošto veoma jako krvavljenje izaziva strah, iscrpljujuće je i onesposobljava ženu, one često u panici preduzimaju drastične korake, kao što su npr. nepotrebne operacije. Uvijek kada je krvavljenje neredovno i jako ljekari misle na mogućnost postojanja raka, mada se to rijetko događa. Ipak, ukoliko žena želi da isljuči ovu mogućnost treba da zatraži biopsiju endometrijuma. Pošto je ljekarsko znanje usredsređeno na patološke, a tako malo na normalne procese u ženskom telu dešava se da kada su u pitanju jaka, nepravilna krvavljenja i ne pomišljaju da se jednostavno radi o hormonalnom poremećaju kod žene koja se približava menopauzi. Mnoge žene sa težim poremećajima menstrualnog krvavaljenja podvrgavaju se histerektomiji samo zato što im odlivi ometaju rad i kretanje u društvu. Mnoge žene se uspješno snalaze u ovakvim situacijama i bez hirurških intervencija, izmenjuju među sobom iskustva i pribjegavaju primjeni alternativnih, nemedicinskih, načina liječenja. Jedina opasnost kod ovog pristupa, naravno kada se isključi sumnja na rak, je anemija.

U menopauzi predmenstrualne tegobe mogu da postanu izraženije nego ranije ili da se po prvi put jave. Svaka peta žene nema nikakvih promjena u menstrualnom ciklusu, a menstruacija joj odjedanput prestaje. Teško je reći kada menstruacija zauvjek prestaje. Ona može da se ne javi nekoliko mjeseci, a zatim da opet počne i da se tako ponavlja u toku jedne godine ili duže. Ženama u srednjim godinama preti opasnost da ostanu trudne sve dok trajanje perioda izostanka menstruacije ne bude duže od dvadesetčetiri mjeseca.

Napadi toplote, valunzi su znaci koji prate period menopauze. Oni se javljaju kod 80% žena, ali ih samo 10% opisuje kao neprijatne. Neke žene valunge opisuju kao osjećaj toplote u licu ili kao osjećaj toplote koji se javlja i kreće u gornjoj polovini tela. Znojenje je prateća manifestacija ove pojave, a neki put žena može da ima i osjećaj gušenja. Često se prije ili poslije valunga javlja jeza. Valunzi se razlikuju po jačini, trajanju i učestalosti. Mogu se pojačati pri stresu ili u toku držanja dijete. Neke žene imaju valunge u toku toplog vremena, kada jedu jako začinjenu hranu, piju kafu ili alkohol.

U toku navale toplote krvni sudovi se šire i skupljaju na neuobičajen i nepredvidljiv način. U stvari, ne zna se tačno zašto se valunzi javljaju. Jedno od objašnjenja moglo bi biti da se javljaju usljed hormonalnog disbalansa na nivou jajnika i hipofize. Valunzi se javljuju dok menstruacija još traje ili na samom početku promjena menstrualnog ciklusa i mogu da traju sve dok menstruacija potpuno ne prestane. Postoje žene kod kojih se ove manifestacije uopšte ne javljaju kao i one kod kojih se produžavaju i preko osamdesete godine. Kod nekih napadi toplote su veoma blagi dok su neke žene prosto onesposobljene. Znojenje koje ih prati nekada je toliko obilno da zahtjeva potpuno presvlačenje odjeće i krevetnine. Napadi toplote neke žene bude više puta u toku noći, tako da mogu ozbiljno da poremete san.

Mnoge žene su opterećene valunzima i njihovim nepredvidivim javljanjem što doprinosi stvaranju negativnog odnosa prema ženama i širenju svih drugih predrasuda koje se odnose na menopauzu. Istini za volju napadi toplote su najčešće potpuno neprimjetni za okolinu i ogledaju se samo u neznatnom crvenilu. Ova pojava manje opterećuje ako se o njoj razgovara sa drugim ženama.

Neke žene u menopauzi lakše zaplaču, povremeno se osjećaju nervozno, manje su strpljive i osjećaju se nesređeno. Neke od ovih promena su rezultat hormonalne nestabilnosti. Međutim one mogu biti i posljedica uticaja sredine koja obezvređuje starije žene ili posljedica traumatičnih događaja koji su česti u srednjim godinama.

Istovremeno sa menopauzom dolazi i do izvjesnih fizičkih promjena. Kosa postaje prorjeđenija, možda počinje i da sijedi, može da se pojavi pojačana dlakavost na licu, javlja se potreba za nošenjem naočala pri čitanju, povećava se tjelesna težina. Veoma je teško razdvojiti znake vezane za menopauzu od znakova starenja. Menopauza sama za sebe jeste znak starenja reproduktivnog sistema. Česta je predrasuda da su sve promjene kod žena u srednjim godinama posljedica menopauze, što podstiče shvatanje da je ženin reproduktivni ciklus najvažniji faktor u njenom životu i da kada jednom prestane žena postaje sasvim druga osoba. U stvari i muškarci prolaze kroz mnogostruke promene, jednako kao i žene što dokazuje da promjene koje se javljaju sa godinama nisu isključivo rezultat “nedostatka estrogena”.

Seksualnost traje tokom cijelog života žene. Neke žene tek u srednjim godinama postaju potpuno svjesne svoje seksualnosti i tek u ovom dobu imaju neočekivano snažna seksualna osećanja.

Ukoliko je žena u vezi sa muškarcem treba da upotrebljava neku od metoda kontracepcije još dvije godine poslije zadnje menstruacije. Pilule i spirala nisu preporučljive za žene u srednjim godinama. Ima žena koje smatraju da su im izgledi da zatrudne toliko mali da ukoliko bi im se to desilo odlučile bi se za abortus kao rješenje. Međutim, uprkos svemu treba nastaviti sa kontracepcijom.

Društvo u kome živimo se divi starijim muškarcima koji imaju vezu sa mnogo mlađim ženama od sebe, ali nikako ne odobrava i ismijava starije žene koje imaju mlađe partnere. U srednjim ili starijim godinama žene po prvi put mogu odlučiti da imaju seksualnu vezu sa ženom, dok su druge već godinama lezbejke. Mnoge žene ipak odustaju od seksualnih odnosa ili se usmjeravaju na masturbaciju radije nego što mjenjaju vrstu seksualne veze. Isto tako mnoge starije žene nisu toliko zainteresovane samo za seks već im je više potreban samo dodir, bliskost i draž romanse.

Odnos koji partneri u godinama moraju da uspostave treba da bude usmjeren na razumjevanje i strpljenje. Žene često imaju problem zbog straha da njihova tijela nisu više privlačna, pa time objašnjavaju što njihov partner ne može da se seksualno uzbudi. S druge strane, muškarci pogrešno shvataju sporost u postizanju seksualnog uzbuđenja, pa panično traže nove, često mnogo mlađe partnerke. Zato je veoma važno da oba partnera ili partnerke, heteroseksualni ili lezbejke, shvate da su promjene normalan dio procesa, da razgovaraju o svojim potrebama i zadovoljstvima. U početku ovaj način komunikacije nije lak, a često je potrebna i pomoć sa strane.

Trajanje seksualnih aktivnosti je individalno i one mogu da se produže u sedamdesete, osamdesete, pa čak i devedesete.