Dok se o našim razmaženim sportistima, fudbalerima uglavnom, piše u superlativima, bez obzira što većina od njih to ne zaslužuje, o Raziji Mujanović rijetko da se mogla čuti bilo kakva vijest, osim neke kratke da je osvojila ovo ili ono, potpisala za WNBA klub...

Bez velike pompe i najava, Mujanovićeva je za 26 godina karijere postigla ono što mnogi ne bi uspjeli ni kada bi imali devet života. No, Razija je jedna i jedina, a svoju sportsku i ljudsku veličinu pokazala je i prije dvije godine, kada je u 40 godini života rekla "da" selektoru Zoranu Mikešu i stigla na pripreme reprezentacije čija je sudbina tada bila neizvjesna.

Malo zbog činjenice da nastupa u "B" diviziji, zlobnici bi rekli Drugoj ligi, malo zbog ambivalentnog stava Košarkaškog saveza BiH prema ženskoj košarci uopšte. Ipak, Razija je stigla.

Mirno, kao da je riječ o pripremama kluba, Mikeš je počeo od nule. Počela je i Razija da bi nakon dvije godine mukutrpnog rada i odricanja naša selekcija izborila igranje među elitom. Nije se najbolja igračica BiH odazvala zato što joj je trebao publicitet kao pojedincima, nije stigla u (ne)uslovnu dvoranu u Vogošći kako bi iskamčila novac, došla je jer je takva - velikog srca, entuzijazma, želje.

Dok se pojedini igrači u drugim sportovima, uglavnom pretplaćenom fudbalu, služe pisanjem peticija da bi sebi podigli rejting, te se dodatno afmirisali putem pisanja "dobrih" novinara, Razija je stigla, a da niko nije znao ni kada ni kako. Iako možda najbolji centar Evrope, i u godinama kada je nezamislivo aktivno bavljenje sportom, nije joj bilo teško putovati i igrati s ekipama koje su daleko ispod razine našeg tima, zemljama koje su košarkaški analfabeti.

Ništa Raziji nije bilo teško, a bilo je mnogo trenutaka u njenom životu kada joj je bh. javnost okrenula leđa. Vrhunski sportisti ne moraju biti i dobri ljudi, ali veličina i jednostavnost Mujanovićeve zaslužuju da se nikada ne zaborave. Hvala na svemu, Razija!

(nezavisne)