Krupan korak u trgovinskoj razmjeni Bosne i Hercegovine sa SR Jugoslavijom već je načinjen. Procjenjuje se da će u ovoj godini obim razmjene dostići nivo od blizu milijardu konvertibilnih maraka. Na taj način, pomenuta susjedna zemlja za Bosnu i Hercegovinu postaje njen peti partner po veličini robne razmjene.

Ako se ovaj tempo još ubrza, a hoće jer su dvije zemlje nedavno potpisale Ugovor o slobodnoj međusobnoj trgovini, Bosna i Hercegovina i SR Jugoslavija biće jedna drugoj prioritetni partneri. Stručnjaci procjenjuju da se obim međusobne razmjene može čak i udvostručiti. Potrošači u obje zemlje ipak su decenijama navikavani na određene proizvode, naročito prehrambene, sa nekad jedinstvenog jugoslovenskog tržišta.

Robe se, dakle, razmjenjuju, međusobno kupuju i prodaju. S obzirom na blisku prošlost, to je krupan napredak. No, sve je to ipak samo trgovina. Ono ključno ostaje i dalje krajnje upitno. A to je proizvodna kooperacija, međusobna ulaganja, odnosno investicije.

U ovoj oblasti stanje je krajnje loše, iako upravo ta oblast nudi najveće potencijale. Oni su sadržani u činjenici da dvije zemlje imaju komplementarno ekonomsko-proizvodno naslijeđe. Dvije privrede decenijama su se nadopunjavale, prije svega kroz velike proizvodne sisteme. Pomenimo samo Zeničku željezaru, Famos, kombinat Soda-So ili Šipad, s bosansko-hercegovačke, odnosno FAP, Zastavu, Simpo ili Naftagas sa jugoslovenske strane. Kako sada stvari stoje, oni jedni za druge gotovo i ne znaju, a i jedni i drugi su praktično na prosjačkom štapu. Tako će i biti sve dok su međudržavni odnosi na političkom nivou roviti ili zategnuti. A oni to još uvijek jesu. Stoga se ekonomska saradnja i temelji samo na trgovini, trgovini koja se bez velikih posljedica i priprema može svakog časa obustaviti. A u slučaju međusobnog investiranja, koje je u pravilu dugoročno, brzi a bezbolni raskidi nisu mogući. Zato je ekonomska, prije svega proizvodna kooperacija svedena na simbolični, minimalni nivo.

Na ovaj način još jednom se, po ko zna koji put, pokazuje da je politika temelj svega na prostoru bivše socijalističke Jugoslavije. Ona je ta koja treba da upali zeleno svjetlo za privrednike, da im stavi do znanja da mogu da investiraju bez bojazni da će na ovom prostoru opet progovoriti oružje.

Nažalost, politika na to još nije spremna ni voljna. A privrednici to jako dobro uočavaju. Stoga i rade samo na međusobnoj robnoj razmjeni, odnosno na sakupljanju mrvica. Na vrijeme u kojem će se kroz proizvodnu kooperaciju ubirati pravi profiti još treba sačekati, ko zna do kada.

(RFE)