U ekonomski oporavak Bosne i Hercegovine međunarodna zajednica uložila je veliki novac. Najveći dio tog novca ona nije potrošila na direktnu podršku ratom razorenoj privredi nego na svoje ljude, ekonomske eksperte. S pravom je, naime, procijenjeno da je Bosance i Hercegovce važnije naučiti, kako kažu stranci, da sami love ribu nego da im se ona na trpezu servira očišćena i ispečena. U tom cilju formirane su i specijalne konsalting i edukativne organizacije, a svako malo neki poznati ili manje znani međunarodni eksperti i instituti dolaze da drže predavanja ili da vode instruktivne seminare.

Jedan od najzvučnijih skupova te vrste održan je ovih dana u Sarajevu, u izvedbi planetarno čuvenog i uvaženog instituta profesora Adidžesa. Stručnjaci iz Santa Barbare, na seminaru s radnim naslovom "Upravljanje promjenama", pokušali su prenijeti svoja znanja i sugestije na grupu odabranih bosansko-hercegovačkih menadžera. Amerikanci su se potom vratili kući, a domaći privrednici ostali su da pokušaju u praksu pretvoriti ovu instant edukaciju.

Rezultati pomenutog seminara, dakako, ne mogu biti brzi ni radikalni. To je realnost. No, takve konstatacije već su postale i neka vrsta alibija za vrlo maglovite učinke velike međunarodne operacije obučavanja Bosanaca i Hercegovaca za tržišni biznis. Jer, ni sedam godina nakon početka te operacije nema nekih opipljivijih rezultata. Domaća privreda i dalje je u situaciji da se prije spašava ispruženim dlanom nego sopstvenom sposobnošću samoodržanja ili rasta.

Za primjer ću uzeti zapošljavanje. Mnogo je stranog ekspertnog vremena i novca potrošeno da bi se njegova stopa uvećala, a da od toga ipak nije bilo ništa. A nije zato što su se pomoć i instrukcije uglavnom iscrpljivale u nuđenju kojekakvih statističkih baza, preciznijih evidencija, te kontakt informacija. U tom okviru iscrpljuje se, na primjer, i izvana finansirana i naručena kampanja borbe protiv siromaštva. Umjesto da se ljudima pokuša pomoći da to siromaštvo prebrode, a najbolji put tome je da dobiju priliku da žive od svog rada, njima se bukvalno soli pamet ubjeđivanjem da je bolje imati nego nemati, da je bolji biti bogat nego siromašan.

I Federalni zavod za zapošljavanje, od svega što je uloženo u njegov rad i podizanje sposobnosti za pomoć u zapošljavanju, uspio je dobaciti tek do ispunjavanja forme. Tako ćete na novopokrenutoj internet stranici ovog zavoda naći sve što treba da se potvrdi kako je nezaposlenost ogroman problem, ali nezaposleni čovjek, to jest svaki drugi u Federaciji BiH, neće naći ništa što će mu pomoći da pozitivno mijenja svoj status.

Neka se ne uvrijede uvažena gospoda iz pomenutog američkog instituta što ću izvrnuti naziv njihovog ove sedmice održanog seminara. I tim i drugim sličnim edukativnim zahvatima domaći ljudi se, nažalost, više uče da kormilare status quo-om nego da upravljaju promjenama. Stoga na kraju pitanje: da li su i strani biznis-učitelji potpuno nevini u lošem uspjehu njihovih bosansko-hercegovačkih učenika?

(RFE)